Govori mi Neven, što vodi portal za koji pišem, SolinLive, da sam na njegovoj listi za gradskog vijećnika, uz njega i ostale kolege s SolinLive. Prvo, mislio sam da me zajebava, da slučajno nije 1. Travnja,. Naprotiv, Neven je 100% u pravu, da budem među njegovom listom. Nikada u životu mi nije dosad palo na pamet, da jednog dana sjedim u gradskoj vijećnici, no valja biti optimist, jer kada se S. Vuco, Ž. Kerum mogu kanditirati za gradonačelnika, a I. Pernar može sjediti u Saboru, zašto ne bi ja bio u gradskom vijeću? Što se tiče vladajućih i njihove djelotvornosti, volio bih dati primjer iz povjesti: rimski imperator Kaligula je kao prvog konzula postavio svog konja Incitata, smatrajući ga sposobnijim nego cijeli Senat. U mom slučaju (ako bi bio gradonačelnik), to bi bio moj najbolji prika, Šaban.

Kad se već dotičemo drevnog Rima, ono što je po meni najfascinatnije je da su oni, što su postajali prije 2000. godina bili napredniji od nas Hrvata; Dioklecijan i Justinijan su bili momci sa sela,Pertinax sin oslobođenog roba, a Marko Aurelije, iako je dolazio iz imućne obitelji, nikada nije dozvolio sebi da bude rasipan, kao što je npr. svoje ratne kampanje plaćao iz svog džepa, što je po hrvatskim kriterijima spada u znanstvenu fantastiku.

Živimo u zemlji s kojom se i Afrikanci rugaju, gdje se talent i marljivost ne cijeni, već se gleda ČIJI SI. Koja smo mi parodija, najbolje bi opisao na ovakav način: preko Facebooka održavam kontakte s raznim ljudima. Jedni od tih ljudi Jack Lipton, frontmen garage rock benda Penetrators, koji su dijelili stage s glumicom Sigurney Weaver, zvjezdom filma Osmi Putnik, ili pak Brian Muir, kipar specijaliziran za filmove, najpoznatiji po radu na Ratovima Zvjezda, dok su njegovu izložbu otvarali britanska kraljevska obitelj. Kada sam vidio te poruke, upravo sam bio na poslu, u škveru, kao čistač. Samo sam se osvrnuo oko svog radnog prostora, vidjevši sve to smeće, kroz glavu mi je prošla šefova tvrdnja kako u ovom poslu mogu napredovati.

Dok sam pisao sve ovo, međuvremenu slušao sam punk rock bend Dead Kennedys, čiji je bivši frontmen, Jello Biafra politički aktivist, te je uz Krista Novoselića i Arnolda Schwarzeneggera najbliže mom pojimanju politike, pri čemu mi je dotični dao dosta ideja. Kao što je npr. na jesen ’79, Biafra se kanditirao na mjesto gradonačelnika San Francisca, uz slogan “There’s always room for Jello” (Uvijek ima mjesta za Jellu, op.prev.), a dok je vodio kampanju (koju je napisao na salveti tijekom koncerta benda Pere  Ubu), Biafra je nosio majice s predizborne kampanje prethodne kampanje svog protivnika Quentina Koppa i u jednom je trenutku usisavao liće s travnjaka drugog protivnika, trenutne američke senatorice Dianne Feinstein, kako bi se rugao njezinoj reklamnoj akciji pometanja ulica u centru San Francisca za nekoliko sati. Njegova politička platforma je imala program kao što je prisiljavanja poslovnih ljudi da odijevaju klaunove unutar grada, postavljanja statua Dana Whitea, koji je 1978. godine ubio gradonačelnika Georgea Mosconea i gradskog nadzornika Harveyja Milka kako bi ljudi bacali jaja i rajčice po tim kipovima, unajmljujući radnike koji bi im to prodavali, a izgubili su posao zbog porezne inicijative  (tj. Dianne Feinstein) i gradske zabrane automobila. Dovoljno je reći kako je glasnogovornik D. Feinstein izjavio ako netko poput Jelle Biafre može dobiti toliko glasova, ovaj je grad u pravim problemima! Mislim da je krajnije vrijeme da se u našem gradu nešto poduzme ovako nešto, jer dovoljno što su nas izrugali rušeći kuću pok. Don L. Katića.  Sapient Sat.