Neću više čitati mudrace. Previše su me povrijedili. Trebao sam se predati svojim instinktima, neka mi ludilo procvjeta. Učinio sam upravo suprotno, stavio sam masku razuma, a maska je na kraju postala zamjena za lice i uzurpirala ga sasvim. (Emil Michel Cioran)

Po Umbertu Ecu, u njegovoj knjizi Ime ruže, trebalo bi pustiti srce da govori, trebalo bi ispitivati lica i ne slušati jezik. Tad se, sigurna sam i sama, najbolje neko razumije; oči, ruke, bore, mimika lica…, sve to govori mnogo toga. Ovo iskustvo doživjela sam i sama u zemljama čiji jezik nisam znala. Oscar Wilde je vidio posvuda lica koja se istog časa zaborave. Ovaj kralj paradoksa rekao je i ovo: Za muškarca, lice je njegova autobiografija; za ženu, to je fikcija. A ruska poslovica veli da nije ogledalo krivo što su u njemu lica ispala iskrivljena. Sama se nikad neću nagledati tih pejzaža, koja ponekad nalikuju i na prave pejzaže iz prirode. Neka lica su bliska životinjama, neka bliža biljkama, neka kao more valovita, neka s ucrtanim ponorima. Ja vjerujem u lica. Mario Mikulić je također vjerovao i volio da zuri u njih. Kao i mnogi slikari. Ima mnogo fotografa koji vole da gledaju i slikaju lica, ima sineasta zaljubljenih u lica, a ima I onih nemaju ni jedan gro plan u svom filmu. Možda danas takvi najviše i uspijevaju? Lice je postalo nevažno. Ono je odavno na Orijentu sakriveno. Žensko lice! A Virus je učinio da se svi sakriju iza velova.
Izašavši jednom u šetnju u Vase Miskina (možda nakon jedne od « seansi » poziranja kod Marija), jedne večeri sam srela Ratka Orozovića, koga sam odavno poznavala, a koji je već tad važio kao sineasta. Zaustavili smo se ispred Katedrale, da se pozdravimo.
– Hajde sa mnom, u Štrosmajrevo. Hoću da te upoznam s nekim.
Popeli smo se uz stepenice austrougarskog haustora, i ušli u mračne prostorije. Ubrzo sam shvatila sam ušli u atelje Ratkovog poznanika, fotografa. Mladić je bio šutljiv, u poslu, ali nas je srdačno primio. Saznala sam da radi ne samo za Sutjeska film, nego i za druge producente kad zatreba, da je Dalmatinac, da voli svoj posao. Ratko mu je rekao da me je doveo da napravi koji moj portret. Nisam imala vremena da se snađem, mladić je istog časa, šutke, odmah namjestio razna svjetla prema meni, pomoću velikih okruglih i bijelih plastika (ili kartona?), postavivši me da sjednem na njegov radni sto. I počeo da škljoca. Nije to dugo trajalo. A napravio je bezbroj portreta. Malo kasnije će mi reći da nikad u životu nije vidio toliko različitih lica za tako kratko vremena. To isto je ponovio i nakon nekoliko dana kad smo Ratko i ja ponovo svratili kod njega po slike. One su stvarno bile izuzetne, i nikad nitko poslije toga nije napravio moje fotografije slične ovima. To su bile izvrsne umjetniče, crno-bijele fotografije, koje mi je sve umjetnik poklonio. «Samo ovaj ću ostaviti za sebe», rekao je za jedan portret iz poluprofila, s namjerom da ga stavi u izlog svog ateljea, ili radnje u Splitu. Mislim da je rekao da ima radnju-atelje upravo u Splitu, nisam više sasvim sigurna, kao što sam potpuno zaboravila, nažalost, i njegovo ime. Mogla bih se pravdati tezom iz priče Ive Andrića da je najvažnije djelo, ali bih voljela da se mogu sjetiti imena mladića koga sam samo jednom vidjela. U stvari, teško mi je reći da sam ga uopće vidjela. Ja nisam ni vidjela to lice koje je zurilo u moje, iza svoje «maske» od aparata. A kad je prestalo da me gleda, moj poznanik i ja smo ga ubrzo napustili. Da sam željela neku filmsku karijeru bilo gdje, pa i u Parizu, gdje sam potom otišla na stipendiju, mislim da ne bi bilo problema da nađem agenta, zahvaljujući tim slikama.
Poslije su umjetnički lijepe portrete načinili i moji pariški prijatelji, koji su se bavili fotografijom, najviše Alexis Pergay, mnoge je napravio Valentin Čip, potom Fuad Fočo, Milomir Kovačević Strašni, Almir Zrno, svi oni su mi trebali za neke moje projekte, a najviše za knjige. Fotografije Strašnog i Almira su skorog datuma, i na njima ne vidim ni daleki odjek mojih portreta iz doba kad sam pozirala u Štrosmajrevoj, u studiju Sutjeska filma. Ali hvala im još jednom. Svi oni su umjetnici čija djela istinski cijenim. Bosna je inače prepuna paradoksa. Nju, pa i Sarajevo, kao da je stvarao Zoroastra, ili Manes, ona za mene jeste crno-bijela zemlja. Svjetlo i tama. Svjetlo, to su talenti kojima obiluje, mrakovi su barbari, koji njome vladaju. Nažalost, ovi posljednji su u većini, i sve brojniji.
Kad sam već pomenula umjetnike koji su pravili moje portrete, sjetiti ću se ovom prilikom i skulptora Mustafe Skopjaka, krasne osobe pored tog što je bio izuzetan umjetnik. U njegov atelje na Akademiji, u Sarajevu, odlazila sam više puta, na njegovu želju, sve dok nije uobličio moje lice onako kako ga je sam vidio.
Jedan portret načinio je davno i moj prijatelj, Rubens Korubin. Bili smo u isto vrijeme stanovnici Cité Universitéa u Parizu kao stipendisti Francuske vlade, on Makedonac, sin poznatog jugoslavenskog slikara koji mu je zato dao ime po slavnom svjetskom umjetniku. Makedonac Rubens je bio mladić izuzetno simpatičan, i danas jedan od najvećih, a mnogi tvrde da je i najveći živi makedonski slikar.
Još neki manje poznati su me povremeno portretirali. Da, imena nisu važna, važne su uspomene.
Htjela bih još dodati da je Ratko Orozović osnivač filmskog festivala Viva. Godine 2018., na njemu je u nekadašnjem kinu Tesla prikazan i kratkometražni film mog sina, Davida Šamića Čipa. O tome je jako lijepo pisala Darija Žilić u svojoj vrlo zanimljivoj i neobičnoj knjizi Sarajevski fragmenti (Buybook 2020) : «Sredina rujna. Jasna i ja odlazimo na jedan filmski festival pogledati film njezina sina Davida Šamića. Film “Le Signal” nastao je prema pripovijetci Charlesa Dickensa. U malom sarajevskom kinu čekamo početak projekcije. U predvorju, pored nas prolaze muškarci, snimaju ih televizijske kamere, daju intervjue. Prije Davidovog kratkog filma bit će prikazan neki na temu pomirenja. I kao u nekom lošem skeču, u tom filmu govore o ratu i poraću tri muškarca, Srbin, Hrvat i Bošnjak. Govore da treba nastaviti živjeti u opustošenom mjestu i da nije više važno što se dogodilo. A ima i posla, kažu. Film je sponzorirala jedna važna međunarodna organizacija. Sirov film u kojem niti činjenice nisu točne. Nakon prikazivanja, pred publiku dolaze akteri, muškarci iz predvorja i neki funkcioneri. Zadovoljno se šepure. Odmah potom neka žena, kao u filmu Jacquesa Tatija, uzvikuje: Djeco, ručak! Već je počelo prikazivanje “Le Signala”, ali mladi ljudi izlaze iz dvorane, svi odjednom. U dvorani ostaje samo nas nekoliko. Gledamo neobičan i snažan film o stvarnosti i snu, nižu se sfumatični prizori. Željezničar i pisac u razgovoru o usudu i o zvijezdama. O neobjašnjivosti Života. Izlazim iz dvorane. I čak sam bila sretna da pored mene nitko nije sjedio. Možda bi taj netko šuškao papirićima i ništa ne bih čula, niti razumjela. Jutros, u svojoj sobi, ponovo gledam Davidov film, a onaj agitpropovski odavno je zaboravljen… »

Klub književnika

Gusti dim obavijao je Klub književnika koji se nalazio dugo u podrumu Svjetlosti. Stolovi su bili s bijelim stolnjacima, spremni da prime vrlo ukusna jela. Ipak su tu najviše naprosto sletale čaše i flaše raznoraznog pića. Za stolovima su od jutra do sutra «akšamlučili» pisci, ali i oni koji nisu to bili, ali su se družili s piscima, i s knjigama. Tamo sam i ja često svraćala. Često sam tu viđala Sidrana, u društvu sa Stevanom Tontićem koji je radio kao urednik na gornjim katovima. Sidranova omiljeni uzvik oduvijek je bio “to je genije”, ili “čisti genije”. A uvijek je imao pregršt maksima i anegdota, i svaka je imala težinu najvećeg mudraca. Ljudi su ih pamtili, i često ga citirali. Za mene je Sidran bio oduvijek jedna vrsta domaćeg Confucia. Njegove rane pjesme i danas najviše volim iz cijelog njegovog opusa. A ova mi je jedna od najdražih uopće:

ZAPIS O ČUDU

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose s čela i ja
netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim kako rukom
sklanjaš kosu s čela nego se sjećam tog pokreta, sjećam se: ti
lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose s čela.
Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na
stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što nisam ja, ali u
čemu me ima, itekako, seli u sjećanje taj glas, i dok te čujem,
ja kao da se sjećam kako te čujem, kao da se sjećam tvoga
glasa što treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori: “Napolju je oluja.”
A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što traje i
život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga se sjećam,
poput glasa kojim govoriš “Napolju je oluja”, glasa kojeg se
sjećam, poput ruke kojom pomjeraš pramen kose s čela dok
govoriš, poput ruke koje se sjećam, dodirujući je prvi put.

(preneseno s portala Strane)

S Avdom sam se najviše družila u Parizu, tik pred rat devedesetih, a onda i za vrijeme rata. Prvi put je stigao radi dogovora s Kusturicom oko filma Na drini Ćuprija. Taj film je budući Nemanja, koji je tad živio u Parizu, namjeravao realizirati po romanu “našeg Nobelovca”. Sidran i ja smo proveli cijeli dan u mom pariškom stanu, gdje sam prevela njegov sinopsis za pomenuti projekt. Potrudila sam se da bude što bolje preveden, što vjernije njegovom poetskom stilu, a Sidran je stalno ponavljao kako nije znao da je prevođenje tako težak posao. Kad za vrijeme rata budem gledala film Underground, lako ću prepoznati scene iz Sidranovog sinopsisa koje sam prevodila za film Na Drini Ćuprija. Za vrijeme rata, Sidran je stigao na poziv neke organizacije, s nekim još umjetnicima iz opkoljenog Sarajeva. Moguće da ga je pozvao Francis Bueb koji je tad bio jedan od direktora ogromne knjižare FNAC, gdje su se dešavale i kulturne manifestacije i susreti s piscima. Na Sidranovo insistiranje, pošla sam s njim, iako nepozvana, na ručak jedne nedjelje kod Francisa Bueba, koji je tad živio u jednoj staroj, rekla bih historijski značajnoj kući u srcu Pariza. Izgleda da je to bilo vlasništvo direktorice jedne izdavačke kuće, na nekoliko katova, u obliku slova U, s velikim dvorištem. U prizemlju su stanovale Zdenka i Amira, koje su kao ranjenice u ratu prenesene u Pariz na liječenje. Obje su radile u Oslobođenju, koje je postalo čuveno po svojoj borbi protiv agresora i barbara. «Neću ići bez tebe, ja ne znam francuski», rekao mi je Avdo.
Ručak, priređen u Sidranovu čast, poslužen je na prvom katu, u jednom salonu koji je odisao bogatom prošlošću, gdje je sve bilo starinsko; teški, mračni namještaj i mrak vladali su tu. Čak mi se činilo da su prozori sastavljeni od sićušnih stakalaca kao u nekadašnjim srednjovjekovnim zamkovima. Vjerojatno se varam, jer sam zbog atmosfere kojom je za mene odisao salon i ručak, u sjećanju zadržala ovakvu sliku, iako sam se sve vrijeme smijala Sidranovim dosjetkama i prevodila ih. Tu su bile i Zdenka i Amira, možda još neke Francuskinje, kao i Buebova prijateljica, Sarajka, koja će kasnije postati s njim, jedan od direktora Malraux centra u Sarajevu, a koja je inače bila prevodilac. Francis me je prostrijelio pogledom mrtve ribe, istim onim kojim me je jedva pogledao i ranije, kad sam ga upoznala, i kad sam kod njega svratila na preporuku urednice jedne izdavačke kući, Therèse de Saint-Phalle. Bila sam s Almom Sušić, Safetovom suprugom, kad nas je Francis ostavio da ga gledamo cijeli sat kako priča s nekim na telefonu, prije nego što je jedva prema nama podigao pogled. Ni ja ni Alma nismo za njega bile slavne ličnosti koje zaslužuju pažnju koju je on oduvijek nesebično poklanjao takvima. Nije drukčiji bio ni kasnije prema meni, kad je ukinuo u Sarajevu stari Francuski Institut, čiji je jedan od osnivača bio i moj otac, i osnovao pomenuti Malraux centar, gdje je sve do nedavno bio direktor. Bio je uvijek pripit, uvijek okružen svojim brojnim paževima, ili onima koje je smatrao zanimljivim za kulturu i Francuske i Sarajeva, uvijek prepun lauda za domaće genije iako nikad od njih nije mogao ništa pročitati. Živio je dugo u Sarajevu kao stranac, koji se nije potrudio da nauči više od pet riječi. Njegovi kulturni savjetnici u Sarajevu bili, između ostalog, Hanifa Kapidžić i Predrag Matvejević. Francis Bueb će ubrzo nakon ovog ručka otići u Sarajevo gdje će prvo otvoriti knjižaru, pokloniti će opkoljenim i bombardiranim stanovnicima mnoge knjige, rječnike, pokušati nadoknaditi srušenu biblioteku, prije nego što osnuje kulturni centar, gdje će na književne susrete pozivati velike francuske pisce, među njima i Jorgea Sumpruna, za koga je Sarajevo bilo suprotnost rata kultura, vjerujući da u Sarajevu i Centru Malraux postoji klica te nove Evrope kojoj je potrebna nova energija.

Sidran je bio nadahnut, tužan, i duhovit, kao i obično te nedjelje za vrijeme ručka – hommage spremljenog za njega, a Bueb je pripremao u štampi izbor iz Sidranovih pjesama. Ili je knjiga već bila izašla iz štampe, ne sjećam se. U svakom slučaju, meni nije bilo mjesto tu, kraj ovog francuskog entuzijaste, s kojim se nikad nisam sprijateljila, ni kad me je Marko Vešović – kog je Francis Bueb obožavao, priznao je to preda mnom – vodio kod njega, niti sam ikad uspjela da osjećam specijalno divljenje prema njegovoj hrabrosti i predanosti Bosni, poput mnogih drugih. Još nekoliko puta imao je priliku da se pokaže nevaspitanim prema meni, grossier, kako bi rekli Francuzi, do poniženja. Teško je govorio, petljajući jezikom, uvijek s čašom vina na stolu prepunom papira i knjiga, skoro uvijek na telefonu, a kad bi prestao telefonirati, uvijek zadivljen i slavnim intelektualcima Sarajeva, i piscima Francuske, koje je nazivao svojim prijateljima, među kojima je prednjačio Bernard Henri-Levy. To je bio i dobar poznanik, možda nekoć i dobar prijatelj jednog od mojih najboljih francuskih prijatelja, pisca Bernarda Lamberta, čija je majka bila porijeklom iz Alzasa, kao i Francis Bueb, po Bernardovim riječima. Moj prijatelj mi je jednom usput rekao da su našeg junaka često žene tukle, i javno, u kafanama.
Ručak je tog ratnog dana dok su po Sarajevu kao i obično pljuštale granate, trajao u Parizu, u ulici Saint-André-des-Arts, kako to obično biva kod Francuza, skoro do večeri, za vrijeme kojeg mi se Bueb nije meni lično ni jednom obratio.
Sidrana danas ponekad sretnem samo na ulici, u Ferhadiji, a ponekad popričam s njim i u Buybooku.