George Orwel mi se svidio još u školskim danima te sam mu, kako mi je prva knjiga („Svaki dan je sutra”) izišla upravo u Orwelovoj godini – posvetila ciklus konkretističkih radova kopirajući 84. stranice raznih rječnika i radeći na njima intervencije da budu referenca na ondašnje političko stanje samoupravnog socijalizma. Poznato je, Orwel je bio antifašist, kao ljevičar i protustaljinist se borio se u Španjolskom građanskom ratu protiv Francovih pristaša, ali zanos mu je pokvarila totalitarna struja koja se pojavila s prostaljinističkim frakcijama, te je dala ovom velikom piscu misliti te smišljati kako da razobliči totalitaristički obrazac što je na koncu uspio kroz distopijski roman ”Tisuću devetsto osamdeset četvrta” koji je objavio 1949. godine. Taj roman je, uz „Životinjsku farmu” bio svjetski bestseler prodan u višemilijunskoj tiraži, razumljivo, jer tada nije bilo mas medija a digitalno doba je moglo biti tek predmet mašte te je građanstvo konzumiralo književnost drugačijom pozornošću nego što je to slučaj u naše vrijeme u kojem smo bombardirani informacijama koje zatupljuju, doslovce usporavajući neurološke funkcije mozga odgovorne za kritičko mišljenje te više-manje funkcioniramo kroz impuls „sviđa mi se” , ne sviđa mi se”, i postajemo moderna horda tek razdvojena u sviđalačko-nesviđalačke grupe, katkad zamjećujemo i književnost, ali ona u trećem desetljeću novog stoljeća i tisućljeća više nema snagu ukazivanja na svijet u kojem živimo a da bi nam se sviđala – ona i sama postaje banalna ne bi li se uklopila u idiotokraciju kako neki nazivaju današnje postkultrno doba.

Ipak, navedeni Orwelov roman nije samo iznjedrio pojam Big Brothera koji će buditi asocijaciju na istoimenu emisiju u kojoj su sudionici izolirani u kući Velikog Brata, kući u kojoj su neprestance pod nevidljivim nadzorom prema kojem podešavaju svoje ponašanje me bi li se (što duže) zadržali u kući, nego je i pokazao shemu kontrole nad članovima društva, kontrole kakvu imamo danas kroz nadzor kamerama postavljenim na svakom koraku te digitalno praćenje kroz aktivnosti telefona i interneta zbog čega nije potrebna fizička prisutnost policije, agenata i sličnih članova sustava pa se zaboravljamo i tu kontrolu nazivamo slobodom. Štoviše, komunikacijsku tehnologiju doživljavamo kao alat kojim ćemo i sami dati doprinos slobodi (mišljenja) i tu je kvaka – jer možemo dati samo ono (slobodno) mišljenje koje je u skladu s propisima. I tu parola uz romana „Sloboda je ropstvo!” , ima puni smisao.

Tko nije čitao roman može posegnuti za filmom na kojeg sa i ja naišla na YouTube, radi se o djelu još iz 1956. godine, prvoj filmskoj adaptaciji koju potpisuje M. Anderson – adaptaciji kojoj su zamjerili odstupanja od predloška, no koji me je svejedno dodatno potaknuo na nastavak promišljanja rasističkog incidenta koji se nedavno dogodio u Rijeci kad je vlasnik kafića Three Monkeys proglasio nepoželjnim goste hdz-ovce, a potom – očekivano, izazvao kontra reakciju da je neki desničar u Imotskom zabranio ulazak sdp-ovcima u svoj lokal.

Da pojednostavim, ideološka rigidnost koja veliča svoju političku vizuru i zgraža se nad suprotnom u osnovi ima identičnu potku. Taj obrazac je Orwel poroniknuo te je je umjesto 1984. mogao staviti i 2020. ili 2021. jer je princip kontrole vlastitog (stranačkog) mišljenja isti i ima isti instrument ponašanja prema neistomišljenicima. Vladajući imaju vlast nad istinom, pa tako – ako pojedinac vjeruje da su 2 + 2 = 4 a ne 5, bit će uništen, ispiranog mozga, dok god ne povjeruje da su 2 + 2 = 5, ili – prevedeno na aktualnu situaciju, ako se starica nakon cijepljenja sruši i umre, to nije zbog cjepiva, cjepivo je nepogrešivo, tko misli suprotno i to napiše na fb-u, bit će će okarakteriziran kao širitelj netočne informacije i blokirat će mu na neko vrijeme profil. Ako proba opet, blokirat će mu opet dok ovaj ne prihvati da je istina samo ono što je potvrdilo Ministarstvo istine.

Kad građanin pristane na istine vladajućih – tad on može prakticirati prijateljstva, ne samo da može – nego je i poželjno jer se tako bilda vladajuća ideologija. Pojedinac je ponosan kako ima puno frendova a vladajući su ponosni kako imaju puno podanika, ispranih mozgova; milina! Big Brother koji nikad ne spava! On na osnovi podataka iz privatne komunikacije izbacuje reklame! Meni je, primjerice, nakon kratke izvanmrežne komunikacije (a u blizini telefona) u kojoj sam spomenula da sam kupila karfiol, izbacio reklamu s receptom za pripremu karfiola! A kad sam na dugo i na široko javno (!) pisala o korupciji u književnosti i elektronskom praćenju svih podataka vezanih za pojedince i institucije na osnovi kojih se može bez po muke raskrinkati korupcija, isti Big Brother se pravio slijep, što će reći da je vladajućima u interesu ta korupcija koja učvršćuje idiotokraciju uslijed koje je 2 + 2 = 5, odnosno da – zabrana ili nepoželjnost ulaska u javni lokal neke grupe ljudi na osnovi svjetonazora nije rasizam, nego kritika, pluralizam.

Na prvu se može činiti kao logički zalom, kako rasist (na slučaju iz Rijeke) može biti netko tko nije na vlasti? I uz to ga podržava lijeva građanska opcija? Odgovor je u Orwelu – u njegovoj prezentaciji totalitarističkog obrasca gdje je bitan cilj – smijeniti jednu garnituru uz pomoć istog ideološke sheme i zavladati, po principu – sjaši Kurta da uzjaši Murta!

Kurta il Murta – oboje imaju vladalačku pretenziju i oboje se pozivaju na istinu da zadrže vlast ili je se domognu. Pa će tako, u potonjem slučaju koji se razvio do „satiričke dosjetke” utjecajnog portala Index.hr koji je pristup svom sadržaju uvjetovao izjašnjavanjem korisnika jesu li ljudi ili su hdz-ovci, čak i HND koji pretendira na to da je zaštitnik profesionalnost i etičnosti novinarskog poziva – stati na njihovi stranu! I taj isti HND koji se nije protivio čudnoj činjenici što su službeni mediji nedavnu seizmičku aktivnost kod Siska jakosti 4, 2 Richtera (koja se osjetila čak i u Zagrebu) nazvali podrhtavanjem! Netko će reći – gdje tu ideologija vlasti? I kakve veze imaju rasizam i potres?

Pa, ideologija je – zanemariti, preparirati činjenicu, uvjeriti građane da potres nije potres, da je po srijedi obično podrhtavanje, i da oni koji su se uplašili svale krivnju na svoje vlastite živce, da se osjete inferiornima, kukavicama zabrinutima za budućnost na područjima nad kojima je proglašena katastrofa, stvoriti privid normalnosti, a što je u interesu vlasti koja, dakako, uz borbu s problemima vezanih za koronu, nema kapaciteta odgovoriti i na sve potrebe stanovništva u zoni potresa pa – kad se već ne može isfabricirati da je 4, 2 umišljaj, hajdemo to nazvati podrhtavanjem i na to prilijepiti izjavu nekog mještanina da su oni na podrhtavanja navikli i da ih jedva i primjećuju! Dakle, HND-u ta ideološka razlika između potresa i podrhtavanja nije bila sporna jer, eventualna kritika te besmislice u tom času nije bila političko-marketinški zanimljiva, jer meta je bila preširoka, osim vladajuće stranke trebalo se očešati i o seizmologe, nastala bi petljancija i ne bi bilo brze političke dobiti kao što je što je to u slučaju gdje se iz nakupine nezadovoljstva brzo pokreću strasti po simplificiranom modelu lijevo/desno.

Kako bilo, i tko god iz ovog nadmetanja upakiranog u humanizam izvukao pobjedu, pobijedio na izborima, Veliki Brat će biti na njegovoj strani. Jer Veliki Brat je uz Državu – ma koja stranka bila na njenom čelu, Veliki Brat je vlast koja jest i koja će biti. Nevidljiv i sveprisutan – lokalno i globalno. Od njeg ne možemo uteći, gdje god se dijenuli mi smo u njegovoj kući (društvu). I dok god smo angažirani oko neke političku istine – još su manje šanse da ga vidimo, jer je on u nama, u našim mozgovima, našem razlučivanju. Vidjeti ga možemo tek ako barem na kratko odustanemo od borbe, u stanju intelektualne pribranosti.