Kad smo to vidjeli na Maksimiru, ili čudesa u Kutiji šibica, bilo je jasno da ti igraš u ime nogometa samog, a onda za sveto ime Dinamo.

Nešto kasnije od tih dana kad sam i sam navraćao na treninge na terene Hitrec-Kacian – Cvek me je odabrao jedne subote tijekom hakla ispod istočne tribine – ručali smo Martin Arbanas i ja u Korčuli, kad si prvi put navratio. Iako sam već svikao na javna imena, naprosto sam se razgalio: mlađi je naraštaj već imao nove heroje, već je tu bio Boban, ali nikada nitko nije imao taj šarm haklera, taj dodir s loptom koju kao da mu je kroz desetljeća uputio Wölfl, i možda nitko nikada na Maksimiru nije igrao a da mu je teren u toj mjeri bio igralište.

Ako je netko u povijesti Dinama bio alegorija nogometa, dijete zaigrano loptom s kojom sve što hoće može, bio si to ti, Cico.

Hvala i za svaku igru i svaku priču.

Hvala za sve nedjelje i za svaki objed.

Hvala što si za moju generaciju sačuvao duh kojem je važnije prodati oksford nego zabiti gol.

Zbog toga smo i sami haklali, a sve ostalo je bilo navijanje.

Cico, hvala Ti, i počivaj u miru!