Puno toga nas veže za grad kojeg volimo.
Mene, za Zagreb posebno vežu sekvence iz djetinjstva i odrastanja.
Zapravo postoje ta neka dva Zagreba ako ne i više Njih.
Prvi od njih Zagreb u kom sam se rodila i u kog sam dolazila sa sestrom i roditelja iz našeg Gradeca udaljenog četrdesetak km 2-3 puta tjedno zbog kina, klizanja, šetnje, kazališta, kupovine, posjete kući na Borongaju koja je živjela sama bez nas od svoje izgradnje tamo neke 1959. pa sve do našeg doseljenja ranih sedamdesetih.
Postoji i taj drugi Zagreb, Taj u kog smo se napokon preselili i u kojem živim i sada.
Postoji i Zagreb iz kog se odlazi na ljetovanje i Taj Zagreb u kog se vraća s ljetovanja, s mora.
Postoji i Zagreb, bar za mene, Taj Zagreb iza kog sam učestalo putovala unazad nekoliko godina, boravila negdje drugdje koji tjedan i ponovno se vraćala. Znam taj osjećaj odlaska i stegnutosti oko srca i taj osjećaj radosti povratka u Zagreb, kakav god On bio.
Sve su to na neki način različiti – Zagreb a jedan Zagreb, grad kog , kojeg zaista volim.
A grad kojeg volim čine ulice, trgovi, nebo, golubovi, parkovi, ljudi.
Puno a opet ne previše ljudi jer Zagreb naprosto i nije osobito veliki grad.
Zagreb, grad s razglednice s pogledom na Tomislavov Trg i Umjetnički paviljon. Zagreb – Kamenita vrata, HNK, katedrala.
Zagreb; ulice, Ilica, kino Zagreb, Maksimir.
Zagreb, mamine nove salonke i pasent torbica, sve ganc novo iz Trsta. Tata koji kupuje neki dio za auto u Martićevoj a poslije me vodi u kino na “kaubojac”.
Sestra i ja i moj prvi jazz koncert. Ona sanja o Americi, ja o Parizu.
Zagreb, kupovina u Nami, nove cipele u legendarnom dućanu Opatija u Jurišićevoj, Jugoton. Sve ispremiješano u godinama i godištima.
Zagreb; Jalta Jalta, Gabi, Arsen, Josipa, Drago Diklić, Jimmy Stanić, Ivo Robić, Helga Vlahović i Oliver Mlakar. Cico Kranjčar.
Zagreb, neka davna godina, ja tinejdžerka i moj bratić Branko već stasao poslovni čovjek, moj “stariji brat”na mojoj prvoj i posljednjoj bar do današnjeg dana – nogometnoj utakmici Dinama i nekog.
Moj bratić, fin, galantan, elegantan, šmeker, ljubitelj svega finog, ukusnog i lijepog. Pušio je samo fine i skupe cigarete. Volio je svoje bližnje, brze aute, fina odjela, Barbru Streisand i operu.
Ne pamtim što se zbivalo, ne pamtim niti rezultat, pamtim samo da sam bila jako sretna na toj mojoj jednoj jedinoj nogometnoj utakmici i to baš s mojim bratićem Brankom.
Moj me bratić Branko iz nekog razloga jako nečime podsjećao na odavno legendarnog Cicu Kranjčara. Ili me pak lik legendarnog Cice Kranjčara koje bih vidjela na ekranu ili naslovnicama podsjećao uvijek iz nekog razloga na mog dragog bratića Branka. Zapravo ne znam točno no ta dva lica nekako su mi se ispreplitala kao i lica svih tih mojih Zagreba.
Ne znam jesu li se ta dva čovjeka ikada susreli ili upoznali ali znam da mom Branku – Cico značio puno i bio i za Njega jedno mitsko biće. Netko velik, važan, bitan. Netko tko nosi važnost ne samo sportskih pobjeda već važnost svoje generacije, mnogih generacija.
Netko, tko pali tu iskru nekih velikih i važnih životnih utakmica svojeg vremena i svih vremena iza tog vremena.
Herojstvo u dobivenim i izgubljenim utakmicama koje su velike kao život. Nije stvar u nogometu, niti je stvar u sportu, već u nekom viteškom činu borbe za neku generalnu čast, pravicu i dobrotu. Cico je tom nekom, bitnom meni bio bitan zbog nečega čemu i nisam znala ime, niti naziv. Znala sam samo da je važan zbog nečeg dobrog i velikog, vrijednog divljenja unutar svog bića što daje nadu bićima oko sebe.
Moj Branko nije živo u Zagrebu ali bio je nekako Zagreb, jer svi mi koji smo odrastali ili živjeli na tim obroncima oko Zagreba, osjećali smo Ga svojim. Nedjeljivim od našeg bića, gdje god da smo zapravo živjeli i kamo god bismo odlazili i odakle god bismo se vraćali Njemu, Zagrebu.
Mog Branka odavno nema. Nema niti Cice Kranjčara.
Ali imala sam sreću, tu posebnu sreću, zbog sjećanja na mog dragog Branka, upoznati legendarnog Cicu, jednom prilikom, unazad par mjeseci.
Cicu i Njegovu dragu Elviru. Dvoje posebni ljudi. Onih ljudi koje nakon upoznavanja želiš susresti još puno puno puta.
Osim što sam upoznala dvoje ljudi o kojima sam čula sve najljepše što čovjek može čuti o drugim ljudima, osjećala sam tu iznimnu sreću, sreću, tu sreću tog davnog dana, te moje jedne jedine nogometne utakmice na kojoj sam ikada bila i to sa svojim dragim Brankom. Imala sam ponovno 13 godina a moj dragi najdraži Branko, svojim najljepšim, najdivnijim osmijehom pratio je nogometnu utakmicu. A tamo negdje na ili oko terena bio je i Cico.
Osim svega, osjećala sam istu onu sreću kao kada sam upoznala Gabi, Arsena, Josipa, Dragu D. Jimmyja.. sve Te ljude koji su Zagreb, Taj neki moj Zagreb rasprostrt ulicama oko srca svog postojanja.
Znam jako malo o nogometu. Možda nešto više od mog supruga potpuno nezainteresiranog za sport kao uostalom i moj tata – što je rekla bih rijetkost.
No tog jednog jedinog puta oboje smo upoznali legendarnog Cicu a mom suprugu potpunoj sportskoj neznalici na licu bio je ipak osmijeh dječaka koji je upoznao legendarnog Cicu Kranjčara, posebnog, simpatičnog i prije svega – čovjeka.
Nekog, tko je zauvijek dio onog najboljeg i najvećeg što čini ovaj grad – posebnih ljudi.
I moj tata, i moj suprug i ja, danas smo žalosni. A moj Branko, moj Branko je nadam se ako ne u zemaljskom životu, onda napokon u rajskome sreo junaka svoje generacije.
Cico je naprosto kao u pravom kaubojcu odjahao u vječnost.
Oblaci su na zapadnom nebu grada ispisali : Cico, fala Ti.
Ak me razmete?