Među prvima sam istupila iz DHK nakon verbalnog rasističko-seksističkog napada na tadašnju njegovu predsjednicu. Velika većina mojih kolega je, iako je načelno bila protiv govora mržnje, u tom mrskom im DHK-u strpljivo čekala da se napravi pravni okvir za HDP, pa tek onda aktivirala „građansku svijest” i hrabro prešla u HDP! To je za mene bilo više politikanstvo nego građansko-kulturni čin te nisam pristupila HDP-u. Što je za me (moju djelatnost umjetničkog pisanja) ispalo nezgodno, jer većinu književnih časopisa u Lijepoj našoj drže upravo DHK ili HDP – koji objavljuju tekstove svojih članova, kritike njihovih knjiga, organiziraju im promocije, književne večeri, gostovanja po zemlji i inozemstvu pa čak i obljetnice/rođendane te in memoriame, a k tome ljudi iz tih udruženja su oni koji su istodobno u komisijama pri Ministarstvu kulture te odobravaju izdavačke i autorske poticaje a za koje su oni isti napisali preporuke, itd., tako da – budući da nisam član niti DHK niti HDP-a, u ovoj podjeli uloga i moći – teško da mogu doći i do izdavača koji je, podcrtavam – ovisan o sufinanciranju, koji bez makar pokrivanja materijalnih troškova proizvodnje knjige ne može objaviti određeni naslov da mu se ne znam koliko sviđa, a kako tržište ne postoji, ja znači – kao pisac ne mogu postojati.

Razlog zbog kojeg je pukao DHK – gledajući s vremenske distance – jest upravo tragikomičn, naime – DHK se raspao povodom rasističko-seksističkog incidenta, no HDP je u tome premašio DHK tolerirajući isti govor mržnje svog člana (Pere Kvesića) kada su u pitanju javne fb objave koje relativiziraju silovanje držeći da je to „sloboda izražavanja”; a što se eto događa u 21. stoljeću kada smo, zahvaljujući članstvu u EU, etički uronjeni u civilizacijske norme gdje se itekako zna što je nasilje nad ženama.

Ali, kako iz individualističke pozicije (ako iza tebe ne stoji neko udruženje, udruga ili klub istomišljenika) opominjati na to da se povijest ponavlja, da je HDP po rasizmu od kojeg se nije distancirao jednak kao i onda DHK? Kako se ovo odvija u intelektualnom sloju – navedenim problemom se neće pozabaviti niti pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, ni B.a.b.e ni Jelena Veljača. Pa ispada, doslovce – ako ne pristaješ na rasizam (folklornog ili građanskog tipa, svejedno), zamjerio si se samoj državi i njenim (kulturnim) institucijama i – nema te. Možeš samo iznositi mišljenja na društvenim mrežama čiji korisnici su u virtualnom kao i stvarnom svijetu podložni konformizmu, i to je to.

I onda, danas me ugodno iznenadila vijest da je oformljeno Društvo manjinskih pisaca! Zbog svega navedenog, pomislih: „Super, to bi bilo nešto za mene!”

Jer, na prvu, zbog pridjeva “manjinsko” mi se činilo da bih se u tome mogla pronaći – ali – kako nisam mlade dobi niti pripadnik nacionalne manjine ili konfesije (Hrvatica sam, krštena kao katolkinja, zbog čega imam, hajmo reći – predispoziciju da se snađem među većinom), čak nisam ni pripadnik seksualne manjine ili gastronomske (kao vegetarijanac), pa ipak se osjećam manjinom u pogledu individualizma, kako estetskog, tako i političkog po čemu mi je blizak anarhizam – što će reći da nacije (i nacionalne manjine) vidim kao uvjetne, pragmatične kategorije jer smo još na stupnju historijskog razvoja u kojem je potrebna nacionalna država sa svim pravima za manjine. Uglavnom, neću reći da sam se nakon početnog ushita rastužila, ne – jer je realnost da su pripadnici nacionalnih manjina u slabijem položaju i treba ih poduprijeti i dati im mogućnost da se podupiru međusobno kroz domenu književnosti, a ne samo – što je običaj da se okupljaju kroz više-manje folklornu sekciju kojeg manjinskog kulturno-umjetničkog društva ili kroz aktivnosti vjerske zajednice. Sve i da sam po rođenju pripadnik nacionalne manjine ili konfesije, odnosno – sve i kad bi me okolina takvom doživljavala – išla bih za nadilaženjem tog (kolektivnog) identiteta, borila bih se izričito za pravo na riječ, protiv svih predrasuda, kao što sam opisala u uvodnom odlomku gdje – dakle, govor mržnje nije bio upućen meni osobno, nego mojoj kolegici, ali sam reagirala principijelno jer društvena nepravda koju trpi neki moj kolega/kolegica nije samo mogući stvarnosni literarni motiv za štivo u kojem ću ukazivati na diskriminaciju; na diskriminaciju ću ukazivati izravno, makar i sama zbog toga došla u diskriminirajući položaj.

Na koncu: gesta čovječnosti se poznaje po riziku – koliko društvene udobnosti si spreman izgubiti ako se zalažeš za žrtvu. U ovom kukavičkom dobu (smanjenih resursa) dominantni članovi društva dižu glas za slabije uglavnom onda kad im taj humanizam ojačava PR uz pomoć kojeg će postati još dominantniji i utjecajniji. Vrlo je mali broj onih koji će se izvan crvenog tepiha upregnuti da stvore stabilnu osnovu za kategoriju onih koji većini služe kao otirač. To je u ovom slučaju načinio rgg.

Stoga, iako sama nemam karakteristike zbog kojih bi mogla ući u novoosnovano Društvo manjinskih pisaca – pozdravljam sve one koji su radili na njegovom utemeljenju i ufam se da će to društvo postići ravnopravni tretman s ostalim književnim udruženjima i da njegovi članovi neće doživjeti diskriminaciju tako što će njihove knjige u knjižnici biti izvan police suvremene hrvatske književnosti, odnosno na polici kategorije „ostali” – čemu sam svjedočila 90-ih kada su knjige domaćih izdavača, pisane na hrvatskom jeziku, zbog nepoćudnih krvnih zrnaca njihovih autora bile smještene na zasebnu policu; ne ponovilo se!