Nedavno me četrdesetak FB-prijatelj upozorilo na članak Davora Krilea na internetskoj stranici „Slobodne Dalmacije“. Sadržaj i poruka teksta uvelike su vidljivi iz opširnog naslova: „Na Poljudu su mu skandirali ‘Stipe, Stipe‘: Zašto smo zaboravili komunista Šuvara, koji je tako puno napravio za Hrvatsku. Da je pravde, Nacionalna knjižnica nosila bi njegovo ime„. Zahvaljujem svima koji su me obavijestili o tekstu. Radije sam četrdesetak puta provjerio da se nije što u njemu promijenilo nego da mi promakne.
Nakon desetljeća i desetljeća demonizacije pokojnog Stipe Šuvara, posljednjih godina sve su učestaliji tekstovi i javni istupi u kojima se o njemu govori na ovaj način. Utoliko me je i ovaj članak obradovao, ali ipak imam na njega tri primjedbe.
Kad se govori o Šuvarevim zaslugama za kulturu obično se spominje nekoliko kapitalnih objekata/institucija kojih danas bez njega ne bi bilo. To je točno, ali sugerira i pogrešan dojam da je to sve u kulturi što je ostalo nakon njega, što je daleko od istine. U kulturne zasluge mu se obično nabrajaju samo najznačajnija postignuća, „sitnež“ se preskače. Recimo, osobno je nezaobilazan za pokretanje časopisa „Quorum“, kasnije proglašavanog kao „najznačajniju književnu činjenicu osamdesetih“, časopis i biblioteku koji su izlazili gotovo četrdeset godina kasnije, a okupljali su baš sve što se kroz to vrijeme pojavilo u našoj književnosti. Šuvarev doprinos kulturi širi je, bogatiji i dalekosežniji nego je poznato.
Često i oni koji ga hvale iznose rezerve i zamjerke njegovom političkom djelovanju. (Najbanalnije i promašeno „Nije rekao popu pop, a bobu bob“.) Istina je da svoju najznačajniju političku bitku, onu za očuvanje Jugoslavije, socijalizma, samoupravljanja, bratstva-jedinstva i sprečavanje rata izgubio, ali bez uočavanja dimenzija njegovog političkog rada uvelike ga se okljaštruje i minimalizira. Meni je za njegovo političko djelovanje najprimjereniji Jesenjinov stih „padajuć raste kao lavina“.
Koliko god završni prijedlog da se Nacionalna i sveučilišna knjižnica nazove njegovim imenom bio utemeljen i dirljiv, sam Stipe Šuvar bi najvjerojatnije prvi bio protiv toga. Jednostavno, nije gradio NSK da se tako zove, da se zove po ikome. Eventualno bi prihvatio da se takva počast ukaže Krleži. Međutim, preostaje nešto drugo čime se Stipi Šuvaru može odati zasluženo primjereno priznanje. Spomenik.
Podizanje spomenika dr. Stipi Šuvaru ne bi trebao biti problem. Okupi se odbor od pedesetak priznatih neupitnih društvenih, umjetničkih i kulturnih autoriteta koji izrade i podrže prijedlog: Pogorelić, Zoran Ferić, Miljenko Jergović, Miro Gavran, Dubravka Ugrešić i Sonja Manojlović, Stipe Mesić i Ivo Josipović, Đelo Hađiselimović i Hus Hasaefendić, Josipa Lisac i Darko Rundek, Ivo Goldstein i Ognjen Kraus, Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić… i tako dalje, ne bi bio problem ni okupiti sto i pedeset relevantnih osoba; odbor poslužuje neki iskusni i okretni organizacioni tajnik poput Duška Ljuštine ili nekog mlađeg čovjeka takvih sposobnosti, nađe se dobar medijski pokrovitelj, za spomenik veličine nedalekog kipa Veci Holjevcu novci bi se mogli sakupljati i dobrovoljnim prilozima građana i poštovatelja, a – što je gotovo paradoksalno – već postoji i idealna lokacija i već postavljeno, pripremljeno postolje.
Pred samim glavnim ulazom u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu stoji kamena kocka kao nešto započeto, a nedovršeno, kao „i“ kojemu nedostaje točka na vrhu. Ondje bi lik dr. Stipe Šuvara mogao dočekivati svakoga tko prilazi biblioteci nesebičnom dobrodošlicom. Nakon tri tisuće srušenih spomenika i spomen-obilježja NOB-a i nekoliko desetaka nakaradnih statua Franje Tuđmana, spomenik dr. Stipi Šuvaru bilo bi više od gromade kamena ili bronce.
radio gornji grad 
