Na jučerašnji dan (4. ožujka) navršilo se ravno 112 godina otkad je u Skadru u Albaniji, gdje mu je tata bio na službi kao ruski konzul, rođen Đorđe Lobačev.

„Čika Đorđe“ pionir je srpskog i jugoslavenskog stripa, preminuo je u 93 godini života u Sant Petersburgu, a takorekuć do „zadnjeg časa“ bio je aktivan na crtanja ilustracija, slikovnica, etc, etc…

Svoj prvi strip „Krvavo nasledstvo“, krimić po uzoru na „Tajnog agenta x-9“, čija priča započinje u Dubrovniku, a zatim se razvija širom prijeratne države, objavljuje 1935. u tjedniku „Panorama“.

U narednih šest godina svojim crtežima, svojom vizualnom naracijom „ispisao“ je neke od najblistavijih naslova tog klasičnog razdoblja stripa, kako u domaćim, tako i u europskim razmjerima.

Spomenimo samo neke od Lobačevih stripova: „Deca kapetana Granda“, „Hajduk Stanko“, „Gospodar smrti“, „Princeza Ru“, „Biberče“, „Baron Minhauzen“, „Čarobnjak iz Oza“… koji i danas, osamdeset i više godina od svog nastanka izazivaju respekt, pa i divljenje.

Uza sve to, Lobačev je bio čovjek hemingvejevske biografije, na čiji su život i karijeru veliki utjecaj imali politika i politički odnosi u ovom dijelu Europe.

Tako je nakon Drugoga svjetskoga rata morao emigrirati iz Jugoslavije, najprije u Rumunjsku, a zatim u svoju izvornu domovinu Sovjetski Savez, ali neovisno od toga – skoro cijeli svoj život Lobačev je ostao vezan za ove prostore.

I za – strip.

Stripu se „vratio“ 60-ih godina na stranicama „Politikinog zabavnika“, među ostalim i s adaptacijom Šenoina romana „Čuvaj se senjske ruke“, kojeg smo digitalizirali i objavili u zasebnom izdanju 2011. (udruga „Art 9“ i Matica hrvatska ogranak Senj).

Slijedilo je predstavljanje u „Pegazu“, suradnja s izdavačkim kućama „Jugoslavija“ i „Dečje novine“, etc, etc…

Najtemeljitiji proučavatelji njegova strip stvaralaštva su Žika Bogdanović i Zdravko Zupan, koji su o njemu napisali nebrojeno tekstova i studija.

Osobno sam ga upoznao u rujnu 1985. na drugom Salonu jugoslavenskog stripa u Vinkovcima, na kojem je primio Grand prix – nagradu za životno djelo. Iako je bio daleko najstariji sudionik festivala (76,5 godina), čika Đorđe je svojom vitalnošću, energijom i optimizmo izazvao „zazuzice“ među trostruko, pa i četverostruko mlađim kolegama…

Za tjednik „Danas“ razgovarao sam s Lobačevom, bio je ponosan na objavljeni razgovor, na činjenicu da je dobio prostor u zagrebačkom tisku, dok npr. beogradski „NIN“ dotad nije pokazao interes za tako nešto.

Za tematski broj kulturnjačkog časopisa „Istra“ posvećenog stripu (izdavač je bila „Istarska naklada“ iz Pule, 1986.) napravio sam temeljiti bio-bibliografski intervju s Lobačevom. Više od 40-ak kartica.

Na moju ideju za isti taj broj „Istre“ Đorđe Lobačev je nacrtao strip „Nove pustolovine barona Munchausena“.

Kada je u proljeće 1987. godine bjelovarski „Čvor“ odlučio krenuti sa strip-revijom i kada sam pozvan da budem urednik (na moj prijedlog revija je dobila ime „Oscar“), ponudio sam Lobačevu – suradnju.

U Lenjingradu, gdje je živio, Lobačev je počeo crtati strip kojem je sam dao naslov „Čvorko“. Međutim, „Oscar“ je prestao s izlaženjem već nakon četiri izdana broja i ta suradnja s Lobačevom je nažalost ostala – nerealizirana.

Drago mi je bilo saznati da je „Čvorko“ 2001. ipak ugledao svjetlo dana.

S čika Đorđem tih 80-ih sam komunicirao putem pisama. Biti će valjda prilike da ta njegova pisma javno i objavim.

Pisao mi je na moju matičnu redakciju – u omladinski tjednik „Polet“, jer to su bile moje podstanarske godine, pa nisam htio doći u mozebitnu situaciju da mi njegova pisma (kao i korespodencija s pojedinim drugim prijateljima i znalcima) ostanu neuručena.