(ulomak iz romana „Sanjarica”; o abortusu na 8. mart, Dan žena)

Plod je imao devet, devet i pol tjedana… Izgledao je…

Liječnica mi je skenerom prelazila preko trbuha, a na ekranu se vidjela slika… Nisam htjela gledati. A ona…

“Gledajte! Gledajte!”

Nisam htjela gledati, okrenula sam glavu prema zidu, zašto da gledam kad…? A ona opet:      “Gledajte! Pa, pogledajte!”

Načas sam… pogledala u ekran…

Izgledao je kao biće s neke planete. Od toga mi je srce počelo snažno tući.

“Gledajte, gledajte!” rekla je opet, glasom koji nagovara, zavodi, hoće me pridobiti na sentiment, da zadržim to u sebi, da pustim da naraste… Srce mi je tuklo od uzbuđenja i nelagode.        Opet sam načas svrnula pogled k ekranu. Ona je uvećala sliku. Vidjela sam srce tog bića, tuklo je u mom ritmu. To je bilo moje srce! Moj ritam! Ne Goranov, moj! Kako je tuklo: dum-dum-dum! Bez veze… Bez veze… Dum-dum-dum… Da legnem i brojim? Da uzmem još jednu tabletu?

Brojim. Da mi je sad razgovarati s doktorom Omarom… Om, Omare dr. Horvatu, anestetičaru, sjećate li se vi mene? O, dr. Om! O, zbog vas svrših na dugom ljetnom odmoru kakav mi je možda najavio Buda plus K iz one moje more! Ha-ha! Dr. Buda K plus! Da je bio dobar anestetik, ja bih drukčija bila i drukčije bih s Goranom plemenitim lašcem! Ili, skraćeno: Goran pl. lažac & pokvarenjak Vitez.

Tristo jedan, javi se… Buda, javi se. Dođi u Konzum, tamo ćeš naći svoje izgubljeno K. O, Buda, sve je konzumacija… O, tristo jedan, pokreni se, što si se ukipio, tristo jedan? Kad ću stići do petsto pet, kad ću prijeći crtu? O, Buda, koliko ću ja dugo filtrirati svoju stvarnost? Da mi je samo naslutiti – što ću ja shvatiti? Što mogu shvatiti s ovom svojim živčanim sustavom koji se ne da uspavati? Koji misli o Goranovoj pljuvački na mom licu?

O, buji – paji, buji – paji, dr. Budi – dr. Paji, Om Omare – om Šarifu…

Da uzmem još jednu ili da još pričekam?

Dvjesto četrdeset i osam…

Da zamislim rijeku kako teče ispod mosta?

Da zamislim kako teče Sava? Kako se ulijeva u Dunav?

Dunav… Dunav… Dun… Kakav zvuk “dun”, “Dunav”, kako moćna riječ – Dunav… Puna usta: Dunav. Dunav, Dunav…

Crno more…

Dunav, Sava, moja glava…

Dvjesto četrdeset i devet… Dvjesto pedeset… Dvjesto pedeset i jedan… Tristo. Tristo jedan… Samo tristo jedan?

Brojim cijelu vječnost, a – samo tristo jedan. Kad ću doći do 505 s crtom? Kad ću prijeći crtu? Kada će ovaj hipnotik djelovati?

Da gucnem malo Stocka? Ako ima?

Nina-nana, mozak moj spava, nina-nana, mozak moj mi spava, nina-nana, prazna mi je glava, nina-nana, nestala je strava…

Tog jutra…

Bilo je to na 8. mart, dan žena!

Tog jutra sam prekinula s… S ritmom “dum-dum-dum” što je kucalo s mojim “dum-dum-dum”. U bolnici Sveti Duh.

To što je kucalo, to sam bila ja. Žena koja odlučuje o svome tijelu.

To sam bila ja, samo ja.

Tragedija bi bila… Tragedija je kad Paulu McCartneyju četverogodišnji sin padne s 54. kata… Ali, ni to nije tragedija, jer njega to ipak se ne slomi, nego nađe duševne snage da i dalje komponira, svira i pjeva.

Pa ipak…

Hoće li se Goran sjećati tog našeg 8. marta?

Moj Goran. Go ran. Go Run. Idi, bježi, go run.

A gdje je meni san, doktore Buda? Zašto se mozak ne da uspavati? Zašto se Goran ne da uspavati? Njega bi trebalo uspavati u mom živčanom sustavu, samo njega. Uspavati, izbrisati, njega i njegove viruse. Što su druge informacije u mozgu krive? Zašto cijeli svijet u mojoj glavi mora trpjeti zbog njega, njegovog karaktera, promiskuiteta?

Ne ide, ovo ne ide… Skuhat ću kavu…

Popit ću lijepo kavu i onda legnem i… Zaspim. Sutra – posao…

Malo mi se spava, nije da nije…

8. mart, dan žena. Sveti Duh.

Soba-čekaonica ogromna. S dvadesetak kreveta. I nas dvadesetak žena. Soba-čekaonica ogromna… Kao pozornica, kao gledalište. Nitko od nikog da se zakloni. Kreveti poredani… I mi na krevetima… Šutimo… Svaka u sebe gleda… Svaka svoj red čeka… Da se rastane od onog što nosi u utrobi…

Svaka na svom krevetu. A tišina…

Tišina, tišina.

Tišina, a soba-čekaonica velika. Nas dvadesetak žena. Nitko nikog ne poznaje, nitko nikog ne želi upoznati.

Gledamo u sebe, ili bacamo pogled na dvoja vrata… Odakle će nas prozivati. Ići ćemo dvije po dvije.

Dvojica rade. Dvojica iz utrobe vade.

Tišina… Tišinaaaaa… Mučna. Ne gledamo se. Kao da nas je stid. Ne treba nas biti stid, svaka ima svoje razloge, ali svejedno…

Tišinaaaa… Tišinaaaa…

I onda jedna veli… Ne znam koja, ne gledam, veli:

“Jesmo sve natašte?”

“Jesmo, jesmo”, kažu neke, ne znam koje.

“Ako koja nema rezervne gaće, ja imam nekoliko, pa…” kaže neka.

Sestrinska brižnost. Osjećam, mi smo sestre. Sestre po…

“Vi ćete s lokalnom ili…?” pita jedna neku.

“S lokalnom, lokalnom…”

“Pa da, nije to ništa strašno… A potpuna narkoza je…” kaže neka.

Sjedim na krevetu i tresem se.

Gledam u koljena, gledam kako mi noge drhte. Prozor je otvoren, malo je hladno.

Ali, kroz prozor ipak ulazi… Neizdrživo bi bilo u toj sobi-čekaonici da je zatvorena jer ta tišina… i povremene rečenice… i tišina…

Počinju nas prozivati.

Ne gledam ni u jednu kad odlazi, ni kada se vraća pridržana rukom sestre i poput pijane vreće liježe u krevet.

Dosta mi je što čujem – polumrtve, teške, spore korake, “tup – tup – tup – tup…” i uzdah: “A-joj!” Ili: “A-joj – majko mila!”

Povraća mi se.

Ne stižem do WC-a! Povraćam u vrećicu… (Samo slinu, jer – sve smo natašte.)

I već u idućem času…

Hoću jesti napolitanke! Napolitanke s okusom lješnjaka!

Napolitanke, napolitanke, napolitanke, o – bože, napolitanke s okusom lješnjaka…

Jedna žena primjećuje da mi je jako zlo, pita:

“Što vam je, mila?”

(Ili mi se obratila sa “ti”? Ne sjećam se.)

Ja kažem: “Strašno mi se jedu napolitanke, jedva čekam da odem do prvog dućana…”

Nisam joj pogledala lice, ali sam čula kako se nasmijala.

“Ali, kad odete unutra i iziđete van – više vam se neće jesti. Još malo izdržite…”

“To odmah prestane?” glupo pitam.

“Kad nas očiste, nema više želja”, kaže.

I opet tišina. Prozivanje.

Čekam svoj red.

Želudac mi se grči. Strah me. Strah.

Prozivaju, prozivaju.

Žene ulaze, izlaze, stenju.

Kad ću ja, kad ću ja?

Prozivaju me…

Dođe mi da bježim, onako u spavaćici da pobjegnem… Ali ulazim. Drhtim. Koljena mi klecaju od straha. Sestra mi pomaže da se popnem na stol… Osjećam topli i blagi miris sestre…       Dođe mi da zagrlim sestru, da je mirišem…

Da kažem: “Sestro, sestro…”

Injekcija je spremna… Za potpunu narkozu…