Protest za ženska prava u pozi spomenika “Neustrašive djevojke”, New Yorku 2017. Photo, New York Times.

Slavljenje Međunarodnog dana žena u nas bude svake godine obogaćeno nekim “specijalnim efektom” na granici dobrog ukusa, tj. pameti – bilo da se političari svih fela naguraju na trg ko kumice na placu natječući se tko će dobaciti više pažnje “ljepšem spolu” (one ružne, gay i feministkinje mogu ostati doma), bilo da se poduzetnicama daruje deterdžent za suđe (U kuhinju, Ofelijo!) a “svim osobama ženskog spola, bez kojih ne bismo došli na ovaj svijet” (nerotkinjama ništa!) ulaznice za vidikovac “u pratnji odrasle muške osobe” (iliti umnog bića), ili da, kao ove godine, lokalna policija organizira “preventivnu akciju ‘Žene u prometu!'” kako bi sve žene koje svojim pilećim mozgićima uspiju dokučiti i poštovati prometne propise prigodno nagradili ružama.
Uz to naravno ide i uporno, gadljivo veselo oglašavanje trgovaca: “Žene su ljepši spol. Kupite im ruže!”; “Čestitajte svojoj boljoj polovici Dan žena i obavite kupnju umjesto nje. Dragim ženama čestitamo njihov dan, ali i pravi odabir partnera, i upravo zato častimo s 10% popusta na kupnju” (svinjskih ili nekih drugih “polovica”). Internet mediji nude “Top 5 prijedloga poklona za Dan žena”, a banke ženama na mobitele šalju poruke: “Danas slavimo! Sve vaše vrline, sve vaše snage. Sretan vam Dan žena”. (“Ne, hvala!”, odgovorih i usmećih poruku da mi ne zagađuje mobitel.)
Istovremeno, neke ankete građana pokazuju da većina naroda, pogotovo mlađi naraštaj – koji, hvala bogu, nema građanski odgoj – ne zna što se uopće slavi 8. ožujka (u poplavi gluposti oni mali noćni marševi za prava žena prođu nezapaženi). Kad čujem odgovore studenata: “Nemam pojma zašto je sutra Dan žena, ali lijepo je i simpatično dobiti znak pažnje”, ili: “Ne znam što se tada dogodilo, ali smatram da je takav dan, u kojem slavimo ljepši spol, neophodan. Svakako bih jednoj lijepoj dami poklonio cvijet i čokoladu” – moram se iznova zapitati: Zašto uopće slavimo taj dan… osim da demonstriramo beskrajnu glupost?
Zato ću kopi-pejstati svoj lanjski tekst o Međunarodnom danu žena, i nastavit ću to raditi i sljedećih godina… dvojeći hoće li se išta bitno promijeniti u glavama kamenim za mojeg životnog vijeka.

RUŽE I/LI GILJOTINA

Opet je Međunarodni dan žena. I opet političari grcaju u licemjerju, mediji peglaju “poražavajuće podatke”, trgovci trljaju ruke uzvikujući: “Čestitajte ženama njihov dan!”, a žene očekuju ruže u znak pažnje i zahvalnosti – kao majke, supruge i/li ljubavnice.
A koliko zapravo žena zna pravo značenje ruža kojima se trguje na “Dan žena”? Koliko njih zna (jer građanskog odgoja nemamo, vjeronauk o tome ne zbori) za pokrete žena 1857., 1908. itd. koji su iznjedrili slogan “Kruh i ruže” zalažući se za društvo ravnopravnosti u kojem će kruh – “dom, sklonište i sigurnost”, i “ruže života” – “glazba, obrazovanje, priroda i knjige, biti nasljeđe svakog” (H. Todd), a ne samo muškaraca?
Skoro 50 godina u nas se Međunarodni dan žena obilježavao kao “Majčin dan”, jer se valjda smatralo da je formalnim glasačkim pravom (1945.) i zapošljavanjem “riješeno” pitanje ravnopravnosti “drugarica”. Pritom su stvarni značaj u društvu i dalje imale kao majke – po svom biološkom, spolnom određenju – a ne kao ljudi, društvena bića, i zapravo se slavilo majčinstvo, a ne ljudska prava žena u društvu.
Kasnije skraćivanje u “Dan žena” jednako je defektno jer izostavlja društveno-povijesni kontekst (pokret za ljudska prava žena), pa ispada da se slavi – “žena”. A žena se, naravno, razumije kao “ljepši spol”, predmet divljenja, zanosa, patnje, strasti i ostalih slatko-gorkih emocija. Što je u tome loše? Ništa, osim što se (svjesno ili nesvjesno) – upravo suprotno intenciji Međunarodnog dana žena – opet zanemaruje žena kao društveno, ne samo spolno biće.
Iako su zahtjevi za ravnopravnošću, emancipacija žene, feminizam itd. mogući tek s građanskom demokracijom (ne prije) jer tek tada jednakost i ravnopravnost svih ljudi kao umnih (ne božjih) bića postaje princip društva – od početaka građanske demokracije do danas žena je u stvarnosti diskriminirana.
Zato bi uz “8 mart” trebalo obilježavati još jedan datum: 3. studenog, dan kada je 1793. giljotinirana Olympe de Gouges. Jer ta “bezobrazna žena” usudila se – samo dvije godine nakon revolucionarne Deklaracije o pravima čovjeka i građanina (1789.) – napisati “Deklaraciju o pravima žena i građanki”, tražeći da se jednaka prava, “egalité”, prošire i na žene. I – odrubili su joj glavu. Isti oni koji su par godina ranije izglasali “jednakost, bratstvo i slobodu” za sve ljude, osuđujući je da je “htjela biti državnik”, “napustila brigu o domaćinstvu” i “zaboravila vrline koje priliče njenom spolu”.
Danas, uz rastući konzervativizam, treba podsjećati na to iluzionarstvo demokracije… I na jednu malu istinu: bez ravnopravnosti žena i muškaraca ne ostvaruju se osnovna ljudska prava i slobode svih članova društva – dakle, ni sama demokracija.
A trebalo bi se i zapitati: je li strašnija ona giljotina koja je odrubila glavu Olympe de Gouges ili giljotina zatucanog uma koja danas polako odsijeca dio po dio ravnopravnosti i samostalnosti žena, često uz njihovu svesrdnu podršku?