Pa ipak, sve dok u svijetu postoje duboke nepravde prema ženama, 8. Mart ima simbolički potencijal radikalne pobune i otpora žena. Za početak, treba ga prestati slaviti.

Osmi je mart od svojeg simboličkog proglašenja bio dan pobune i protesta, opozicije i političkih i sindikalnih zahtjeva, istovremeno prožet zahtjevima koje zovemo specifično ženskima (politički zahtjev za pravo glasa žena, budući da je pravo glasa muškarcima već odavno bilo osigurano, izjednačavanje prava udanih majki sa samohranima i slično). Burne godine početkom 20-tog stoljeća donose istinski prevrat u otvaranju ženskog pitanja i nastojanja da se ispravi civilizacijska nepravda prema ženskom spolu. Američke socijalistkinje u tisućama demonstriraju Manhattanom, ali istovremeno 140 židovskih i talijanskih imigrantica izgara u požaru u istom New Yorku, u neljudskim uvjetima tvornice gdje su radile. Socijalistkinje zapadnih zemalja organiziraju Drugu međunarodnu konferenciju u Kopenhagenu 1910. i, na prijedlog njemačke socijalistkinje Klare Zetkin, donose odluku o obilježavanju jednog dana u godini kao dana kada bi se žene izrazitije javno založile za svoje interese. Engleski policajci hapse žene demonstrantice i uspostavljaju «zanimljivu» igru zvanu «cat and mouse» (mačke i miša) to jest, žene koje su u zatvorima štrajkale glađu puštali bi na slobodu taman toliko dugo da se fizički oporave i onda ih opet hapsili, a nenaklona publika ih fizički napada. Ruskinje, izludjele od gladi i besmislenog rata, organiziraju 1917. demonstracije uz Dan žena i zahtijevaju pravo na «kruh i mir», a vlast bezuspješno pokušava spriječiti prosvjed. Četiri dana kasnije car je abdicirao i privremena vlada ženama garantira pravo glasa. U staroj Jugoslaviji 1921. Jugoslavenski ženski savez broji 50.000 organiziranih žena, a 1925. godine u Zagrebu je organizirana osnivačka skupština feminističkog društva Alijansa ženskih pokreta, na kojoj se zahtijeva pravo glasa za žene. Između 1941. i ’43. Antifašistička fronta žena Hrvatske postaje masovna organizacija.

Kasnije se događaju velike promjene, dobar dio temeljnih ljudskih prava žena se ostvaruje, država je preuzela obaveze i inicijative, a i praznik je «uzela» u svoje ruke. Kako je to izgledalo, toga još dobro pamtimo i nema prevelike potrebe podsjećati na to. Svakako, prijeđen je put od pobune i protesta do slavljenja (dana) žena gotovo kao neke zaštićene vrste. Počelo se već tada Dan žena identificirati s majčinstvom, polako se pretvarao u još jedan Majčin dan. I sama sam u osmogodišnjoj školi, kao i svi ostali, izrađivala čestitke majci i nekako je ispalo iz običaja, pa i svijesti, da se radi o ženama koje baš i ne moraju biti majke. Svakako se pažnja sve više usmjeravala na biološku, a sve manje na političku dimenziju ženskog roda.

Na olovna vremena rata i retrogradne, patrijarhalne, nacionalističke politike za vrijeme Tuđmana također ne treba trošiti previše prostora. Žene su više-manje (barem što se državne politike tiče) uspješno prevedene u majke/supruge, određene i omeđene vlastitom biologijom, a vrijedni malobrojni napori koji su stizali sa civilne scene kao da su i sami izgubili politički kompas ili, bolje reći, koncept. Ostvarenjem zahtjeva za temeljna ljudska prava žena kao da je nastao strateški i konceptualni vakuum. Od političke borbe koja je bila usmjerena i kritična prema društvu (prema van) i socijalnom sistemu, u onom smislu istaknutom na početku, smislu pobune i protesta, otpora i opozicije, prešlo se na jednostavniju svojevrsnu «real-politiku»  poboljšavanje stanja i ispravljanje grešaka, sve to unutar (za)danih društvenih okvira, unutar kojih se ponešto i može mijenjati, ali je upravo tom ograničenom mogućnošću osnovna struktura sistema osigurana kao nepromjenjiva. To jest, muški standardi mišljenja i djelovanja i dalje dominiraju njome. Došlo je do svojevrsne zamjene teza, poseže se za „temama”, pa je tako, primjerice, svojedobno  bilo «u modi» baviti se «traffickingom» – trgovinom ljudima. Hitro su niknule brojne grupe, udruge, organizacije (nevladine i vladine) koje su se «bavile» tim doista opakim problemom. Na to se u međuvremenu pomalo zaboravilo, kao što se danas zaboravlja  na migrante udaljene par sto kilometara od seoske političke agore Hrvata, Cvjetnog trga. Omiljena „tema” je također ona o ženama na tržištu rada, no kao da se i ne zna što bi s tim, pa imamo budalaste, bolno anakrone zahtjeve 8+8+8 (odmor+rad+slobodno re/kreativno vrijeme), stare bar dvijesto godina i posve neodgovarajuće vremenu u kojem se sad vade iz naftalina. Svakako, postaje tjesno  i  deficitarno sa „temama” pa se sve više prelazi na opća mjesta i pluta između općenitog govora o nasilju nad ženama, poduprto sa nešto statistike, i slavlja mistične „ženske snage”, kao da su žene neka prirodna pojava a ne socijalna kategorija.

Nitko razuman neće poreći i nužnost malih, koraka, važna je (i) neposredna pomoć potrebna su skloništa, savjeti, novčana pomoć, potrebno je također ukazivati na pojedinačne nevolje i nepravde, međutim sve dok sve ostaje na toj razini, radit će se o popravljanju lošeg stanja, no ne i njegovom strukturalnom mijenjanju. Lillian Hellman rekla je doduše za feminizam, no to se lako može i općenitije aplicirati na ovakvo, prilično impotentno civilno društvo, «Feministkinje vode mnoge male bitke, a gube velike».

Osmi mart je postao praznik, a posljednjih godina smo ga slavili svakako. Gotovo kao rat konfeta između službene politike i organizacija civilnog društva. Prigodnim skupovima, promocijama, akademijama, recitalima, čestitkama i cvijećem. Svi će se oni lijepo ispremiješati, jedni drugima ići na promocije i domjenke, održati vatrene govore, iščestitati si i prijateljski izljubiti. Naravno, s debelim figama u džepu.

Međutim ako pogledamo samo malo dalje od Cvijetnog trga, Jelačić placa, Banskih dvora i bliže okoline, još uvijek ima premnogo mjesta koja naprosto vape za pobunom i otporom žena.. Tekstilne radnice danas, doduše, imaju pravo glasa, ali i danas, isto kao prije sto godina imaju mizerne plaće; trgovkinje u Konzumima, Kerumima, Dionama, Billama, Getroima i sličnima , u strahu od otkaza, šute o svojim uvjetima rada, također ispod ljudskog dostojanstva; u sveukupnom presjeku, sve zaposlene žene imaju dobre izglede da im se u odnosu na muške kolege uskrati 15-20% plaće.  To bi pak zahtijevalo politiku sasvim druge vrste, koja ide dalje od manifestnih protesta u ime moralnih načela ili simboličkog potvrđivanja ženskog identiteta, politiku koja s formalnog priznanja ravnopravnosti ulazi na tvrdo područje primjene, otkrivanja skrivenih diskriminacija, ostvarivanja prava u svim onim neatraktivnim zakutcima gdje se stvari zapravo događaju, pa ponovno vraćanje na sistemske promjene.  Osim vlasti i poslodavaca, na meti takve ženske politike morale bi se naći i stranke, koje kao posrednice društvenih interesa i vlasti ne smiju zaspati na lovorikama zakonā o ravnopravnosti, ali i sindikati, koji pred gaženjem prava radnica defanzivno bježe u zabranu rada nedjeljom i pod skute crkve umjesto da se izbore za pravo primjereno plaćenog rada i zasluženog odmora, o rasterećenju žena od “kućnih” poslova da i ne govorimo.

Kako stvari stoje, i za ovaj Osmi mart klicati će se 8 martu, sretan ili živio, svjedno, umjesto  kritike sistema koji omogućuje uvjete i perpetuiranje neravnopravnosti spolova, i s tim u vezi zahtjeva da se odgovorni za to, a to je prije svih vlast, maknu s vlasti. Gledat ćemo, međuti, s jedne strane naše političare na Jelačić placu kako utiskuju ruže u najlon vrećice ženama koje silaze s Dolca (neće im moći predati u ruke jer će im obje, po običaju, biti zauzete vrećicama), dok ćemo s druge strane slušati monologe naših političarki, opća mjesta neodređenosti i tisuću puta recikliranih fraza, a možda nas zaskoče i Vaginini monolozi.

Pa ipak, sve dok u svijetu postoje duboke nepravde prema ženama, 8. Mart ima simbolički potencijal radikalne pobune i otpora žena. Za početak, treba ga prestati slaviti.