ŽENE ŠTO PANJEVE TEŠU

Govori jedna ptica da ima takvih žena,
Koje s postelje siđu, odmah nogom u trnje.
Nekad im dođe zora u kavi razblažena,
Pa se sestara sjete, rasutih svuda ko zrnje.

I odmah bi da kažu nešto u njihovo ime,
Svakoj buket u njedra i moćnu riječ u usta.
Svima hrabrost da zimu neljubavi prezime,
Da ih ne uguši tamjan i ne proguta sustav.

Negdje ih nazire oko, u rijetkoj izmaglici,
U polju riže il’ trske, u grmljavini grada.
Gdje im snaga pod valjkom nestaje u matrici,
I gdje im govore kako “živi se ovdje i sada”.

Te Žene čija je mladost prošla u mislima starim,
Dok su čvornatim pismom svijetu pisale čitko.
Koje su svima rekle HVALA i BLAGODARIM,
A da se njima nikad nije zahvalio nitko.

Žene što između nesna u biblioteku žure,
Žene kojih se nitko za njihov Dan ne sjeti.
Žene što panjeve teške tešu u moćne skulpture,
Jer ljepota na svijetu ne smije izumrijeti.

8. ožujka 2021., Flora Green

Na slici: Muzejska arhiva, Hlebinske kiparice na djelu.