Sjećam se: /i zaboravljam istodobno/ na dva jezika…
Prosjak sam. A nisam/ siromah. Imam veliku /riznicu ljubavi.
Josip Osti

Josip Osti, zvani među prijateljima Pepi, nije gotovo nikad silazio u Klub književnika, iznad koga mu je bila kancelarija jedno vrijeme. Pjesnik, pripovjedač, esejist, kritičar, autor brojnih antologija, ali i prevodilac ogromnog broja knjiga sa slovenačkog na srpsko-hrvatski, i nekoliko na slovenački, bio je urednik lista Naši dani, urednik u izdavačkoj kući “Veselin Masleša”, prije nego što će postati sekretar Podružnice književnika Sarajeva i Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, a onda i direktor Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije.

Za ovog pjesnika, rođenog Sarajliju, što u to doba nije bila česta pojava kad je riječ o pjesnicima, ljubav je bila i ostala smisao života. Sve što je napisao – to će reći bezbroj puta i sam – ima veze s ljubavlju. Istovremeno, kaže da je on prvenstveno čitalac, i to od ranog djetinjstva, a potom pisac. Sjetimo se da je i Borges tvrdio da su dobri čitaoci “rijetke ptice”, da je teže naći dobrog čitaoca, nego dobrog pisca. Biti čitalac je conditio sine qua non da bi se postalo pisac. Ali ima pisaca koji ne čitaju, a takvih je mnogo. Da li je i Beckett tvrdio iz koketerije da ne čita od kako piše? Teško je pomisliti da je Beckett koketirao u bilo čemu. Ali istina je i to da je teško naći vremena za čitanje ako po cijeli dan pišeš. Mnogi veliki čitaoci tvrde da su se zasitili romana i da ih više ne čitaju. Što se Becketta tiče, on je studirao jezike, i predavao francusku književnost, a poznato je da je u mladosti provodio vrijeme uz knjigu. Prema tome, imao je vremena da pročita mnoge vrijedne knjige.
Ne mogu a da se opet ne sjetim kineske poslovice, koju neki pripisuju, barem jednu, ovoj sličnu, Confuciusu: opasno je čitati a ne razmišljati, opasno je razmišljati a ne čitati.
Srce je peta/ strana svijeta. A duša/ peto godišnje doba.
Josip Osti
Za Ostija se ne može reći da je bio u svojim djelima borhesovac – to je postalo jedno vrijeme poplava u ex-Jugoslaviji, a danas čak pežorativno zvuči – ali je izvjesno da i za Josipa Ostija, kao i za latinoameričkog pisca, važi pravilo da je jezik već sam po sebi estetsko stvaralaštvo. Kao i u svojoj prozi, pa i u esejistici i kritici, Osti je uvijek pisao s ljubavlju. Ili o ljubavi. “Volio bih napisati i proznu knjigu s naslovom Od rane mladosti sam spavao sa Šeherezadom, bude li mi bolest to dozvolila”, rekao mi je nedavno za jedan intervju ovaj zaljubljenik riječi (obolio od teške bolesti), nekadašnji urednik časopisa Books in Bosnia and Herzegovina i predsjednik Udruženja književnih prevodilaca BiH, u ranoj mladosti vrsni sportista. Kad smo o sportu, Osti je višestruki rekorder i prvak Bosne u sprinterskim disciplinama, juniorski prvak Jugoslavije na 400 metara i višegodišnji član jugoslavenske atletske reprezentacije. Moguće da mu je i to, pored prirodne sklonosti, omogućilo izuzetnu disciplinu u radu, kao što je vjerovatno doprinijelo da bude toliko druželjubiv, srdačan sa svima, otvoren, širokogrud, a suvišno je reći da je bio i ostao lišen svakog osjećanja mržnje.
Prije 1990. godine – od kada živi u Sloveniji, u Ljubljani i Tomaju, gdje je počeo pisati na slovenačkom jeziku i gdje je dobitnik brojnih nagrada – intenzivno sam se družila sa Josipom Ostijem, ali kako sam ranije primijetila, ne i u Klubu književnika. Nisam ga, međutim, poznavala ni u času kad je objavio svoju prvu zbirku Snokradica (1971), za koju je dobio nagradu Trebinjskih večeri poezije. Upoznali smo se kad je već radio u izdavačkoj kući “Veselin Masleša”, kao urednik, i to preko Rajka Noge. Od tada do danas ostali smo stalno u kontaktu. Njegova biografija je tolika da bi trebalo više stranica da navedem sve njegove knjige. Pomenuću samo još, kao spisateljski raritet, da je autor preko 30 knjiga poezije, 7 knjiga proze, 28 knjiga eseja, književnokritičkih i publicističkih tekstova i 14 antologija. Preveo je blizu 120 knjiga, među njima i drame slovenačkih autora i nekoliko svojih pjesničkih i proznih djela. Knjige su mu do danas objavljene u preko 70 prevoda na druge jezike, dok su mu pjesme uvrštene u blizu 100 antologija.
Za vrijeme opsade Sarajeva i agresije na Bosnu devedesetih godina, Josip Osti je djelovao i kao izdavač. On je u Ljubljani, u biblioteci egzil-abc, u okviru djelatnosti Kulturnog vikenda djece iz BiH u Vodnikovoj domačiji, od 1993. do 1996, objavio pored ostalog, 160 knjiga – među kojima stotinjak bosanskohercegovačkih autora. Njegove haiku pjesme, kao i one koje to nisu, odišu ne samo nostalgijom, nego i tugom, ali u kojoj nema nimalo patetike. Takva je i ova:
Otac je mrtav. /Nosim njegove cipele. /Hladne su kao grob.
I priznanja koja je Josip Osti dobivao naročito u Sloveniji, ali i u inozemstvu su brojna. Laureat je svih slovenačkih nagrada za poeziju, izuzev Prešernove, kao što je i laureat brojnih međunarodnih književnih nagrada. Literarni opus Josipa Ostija na slovenačkom jeziku premašio je opus napisan na srpsko-hrvatskom, na kojem je pisao do potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća.
Toliko si puta/ bila gola, a ostala/ lijepa tajna.”
Osti
Ovaj, jedan od rijetkih pjesnika koji je u Sarajevu važio kao “gradsko dijete”, a koji je uz to bio veoma vrijedan i puno radio i na poslu, a ne samo pisao, nikad nije bio poput naših slavnih pjesnika pijanaca, koji su na ulici padali, povraćali, recitujući stihove. U stvari, strasni Pepi bio je najčešće pijan od ljubavi. Pored toga što je odličan pjesnik, bio je i ostao divna osoba. Čini mi se ipak da je za ukus arbitara za književnost osamdesetih, većinom došlja, možda i previše radio, što neki od njih nisu smatrali pretjerano “umjetnički”. Ukoliko je Osti bio izuzetak, u svakom slučaju, žene rodom iz Sarajeva, koje su uz to bile radine i svirale glasovir, bile su isključene iz književnosti.
Pjesnik, sa velikim P, bio je uglavnom onaj koji je imao jednu, do dvije knjige poezije, a ako bi ne-daj-bože više od tog objavio, smatrali su ga skribomanom. Takvih nije bilo puno u Sarajevu, tek nekoliko u gradu i u cijeloj Bosni, gdje je Izet Sarajlić bio izuzetak. Iako sa više knjiga poezije, on je čak za žìvota postao legenda. Pjesnici koji su imali mnogo objavljenih knjiga, kao na primjer Vladimir Čerkez, bili su predmet podsmijeha, uprkos nagradama koje su dobivali. Moram priznati da nisam čitala ništa od tog poete, pa nemam ništa reći o njegovoj poeziji. Ali sjećam se da se za neke, njemu slične, pričalo da znaju zatvoriti čovjeka u jednu prostoriju, uperiti u njega pištolj, tražiti da se ne pomakne s mjesta dok mu ne pročitaju do kraja cijeli rukopis knjige. Ako mi danas mnoga od spisateljskih imena izmiču, to je zato što su pala u zaborav, a što ih ja nikad nisam čitala.
Pepi je oko sebe skupljao pjesnike i pisce iz cijele Jugoslavije. A odličan je bio i kuhar i domaćin. Naročito za vrijeme Sarajevskih dana poezije, razni međunarodni i domaći pjesnici provodili su večeri kod njega u stanu u Nemanjinoj, gdje je bilo i ića i pića.
Ja sam se viđala, izvan kluba književnika, i s njim i s njegovom šarmantnom prvom suprugom, Duškom, svojom bliskom prijateljicom koja je imala nešto od Boticcelijeve Venere, a družili smo se i izvan Sarajevskih dana poezije. Jednom smo, moja francuska prijateljica Claude Coustou i ja, prevele na francuski ogroman broj pjesama učesnika Sarajevskih dana poezije. Kod Pepija i Duške, u njihovom sarajevskom stanu, upoznala sam mnoge pisce i pjesnike iz svijeta, pa i Tomaža Šalomona s kojim ću se kasnije i sama sprijateljiti, i viđati ga najviše u Parizu. Tomaž je bio jedna od rijetkih podrški meni autoru stihova. Napisao mi je divna pisma i razglednice nakon što je pročitao moju knjigu L’Amoureux des oiseaux/U ptice zaljubljen (Bf editions, Strasbourg), okitivši me laudama.
Pepi nas je pozivao, mene i Vanju, i u svoju kuću na moru, u Podaci, gdje smo nekad skupa i sa porodicom Karadžić provodili ljeta. Predveče bi po Karadžića stigao profesor Svetozar Koljević, prema kome su pjesnici inače gajili svojevrsni religiozni pijetet, a onda bi svi koji bi se tu zadesili, najčešće Rajko Nogo, nekad i Dutina, odlazili u peripatetičku šetnju sa njihovim duhovnim ocem. Josip Osti, Valentin, Duška i ja bismo ostali u kući, ili bismo išli na plažu. A na plaži bismo se nekad kupali i sa Nikolom Koljevićem. Ti intelektualci su mene i Dušku tretirali uglavnom kao nezrele curice, i kupovali nam u znak pažnje sladoled, a intelektualne, “strogo povjerljive” rasprave vodili međusobno.
Djeca lokalnih “genija”, od kojih će Karadžić izrasti i u genijalnog barbarina, bila su veoma mala u to doba i “slatka”. Za vrijeme večere, nismo nikad pričali o nacijama, nego uglavnom o knjigama. Tad me je Pepi znao kritikovati što nisam čitala knjige koje je on čitao i volio (bilo mi je to veoma krivo, jer je bilo nepravično, ali se nisam pravdala, a nisam ni zaboravila). Ne znam zašto je tako bilo, zašto sam odavala taj utisak, dok se Karadžić opet neprestano hvalio kako je stručnjak u ljubavi i seksu. Duška i ja smo mu se podsmijevale, pa čak ga i naglas ismijavale. Što njemu nije smetalo. On nikad ne bi prestao o svojim seksualnim teorijama. Bio je najiskompleksiraniji od svih pjesnika koje sam ikad srela kod Pepija.
Nakon više dana provedenih u kupanju, u Podaci, nas četvoro, Pepi, Duška, Vanja i ja bismo krenuli u mom spačeku na put po Evropi. Nezaboravna će ostati ta putovanja, prvenstveno putovanje po cijeloj Italiji. U Firenci smo se divili eksponatima u Uffiziju, a nakon višesatnog obilaska muzeja, lizali visoke sladolede poput dimnjaka, od čega bi mi pozlilo. Nezaboravno je naše putovanje i po Egiptu, gdje smo u Kairu spavali na brodu na Nilu, a sutradan išli u posjetu Keopsu i njegovom slavnom grobu, prije nego što bismo se poklonili Sfingi. U Aleksandriji smo sretali junake iz Aleksandrijskog kvarteta, spavali u luksuznom hotelu, nekadašnjoj vili kralja Faruka, okruženoj ogromnim parkom sa džinovskim palmama.
Svuda gdje smo išli, posjećivali smo muzeje i galerije, a u Lisabonu smo išli da obiđemo i slavnu slikarku Helenu Almaida, koju je Pepi nešto ranije upoznao u Sarajevu. Kako nje nije bilo u tom času u Lisabonu, ostali smo dugo u razgovoru s njenom šarmantnom kćerkom, u predivnoj vili usred grada. U Španiji smo svuda sretali Don Kihota i Sančo Pansu, uživali u Alhambri, nekadanjoj džamiji, čije ime dolazi od arapskog Al-Hamra, Crvena. Uz negdašnju Kordobsku džamiju, to je jedan od najznačajnijih spomenika maurske arhitekture. A kome se to ne dopada Andaluzija? Al-Andalus!
Podsjetimo se: to je termin kojim se označava područje Iberijskog poluotoka i dio južne Francuske, koji je bio pod dominacijom muslimanskih vladara od 711. do 1492. U početku je dio Umejadskog kalifata, ali u 10. v. postaje poseban kalifat. Brzo osvajanje i dominacija Maura u tim krajevima donosi prosperitet, pa Al-Andalus već od 9. v. postaje središte visoke kulture u Europi, privlačeći velik broj naučnika. Tu žive različiti narodi: Arapi, Berberi, Muladi (španski muslimani), Sakalibe (Slaveni). Jevreji i hrišćani su malobrojniji, i nazvani “Mozarapi”. U vrijeme Kordobskog kalifata, Iberijski poluotok doživljava kulturni vrhunac, zahvaljujući muslimanskim i jevrejskim naučnicima, filozofima, piscima. U Kordobi je 1126. rođen slavni filozof Ibn Rušd (poznat kao Averoes), a na jugu Andaluzije, 1165. i slavni filozof, teolog, mistik, pjesnik Ibn Arabi. A tu je i Toledo, a u Toledu, nezaobilazan El Greco. Španski pejzaži su monotoni, osim kad se pojave maslinjaci i nepregledna polja suncokreta. Madrid, kao i Malaga sa svojim neboderima i dugačkom plažom, ostavili su nas ravnodušnim, za razliku od pomenute Kordobe, Toleda, ali i Sevilje, Granade, koji su svi odisali bogatom prošlošću.

Uveče smo, nakon večere, gdje god bismo se zadesili, plesali na nekoj terasi uz živu muziku, najviše Pepi i ja. Tada bi se svi prisutni zaustavili da nas gledaju. Oboje smo voljeli ples i bili vrlo uspješni plesači. Duška i Vanja bi plesali suzdržano i pristojno, tako da je Vanja sam sebe prozvao ukrućena goropad. Ja sam ove svoje prijatelje često evocirala i u fikcijama, pa i u Devetom valu, naročito u vezi s njihovim boravkom u Parizu kad sam bila stipendista francuske vlade. Jedna moja prijateljica im je pozajmila svoj veliki stan blizu moga, dok je bila na ljetovanju, a Pepi nas je i tu pozivao, mene i moje pariške prijatelje, i spravljao nam razna jela koja je sam smišljao. Tu je važan bio i aranžman, pa su naši tanjuri redovito naličili na prave perivoje i umjetničke skulpture.
Vratili smo se tada nas troje iz Pariza preko Venecije, opet u mom žutom spačeku. U Veneciji je pljuštala kiša, San Marco naličio na jezero, voda nam je bila do iznad koljena. Srećom, bilo je još uvijek ljeto. Moj auto je u jednom času počeo toliko da se osjeća na neoprane čarape i prljave noge, da sam pomislila da su Pepijeve, ali nisam ništa rekla. A onda, kad smo se negdje u Hrvatskoj zaustavili, Pepi je izvadio kesu sa bezbroj pariških sireva, namijenjenih prijateljima u Sarajevu, i objesio ih na jednu granu da se “prozrače”. Naravno, francuski sirevi su počeli puštati intenzivne “miomirise”, a poznato je da tih tristo vrsta, koliko ih ima u Francuskoj, miriše upravo na prljave noge.
Pepiju sam poslala u Tomaj skoro sve svoje knjige objavljene na našem jeziku i uvijek bi mi napisao opširno pismo o njima. Jednom je usput pomenuo da na taj opus niko nije stvarno obratio pažnju i pravilno ga vrednovao.
Ne, nije ni dan-danas.
A evo nekoliko Ostijevih haiku pjesama, iako one nisu jedine koje mi se veoma dopadaju:
Krug je začaran. /Ja volim život, a smrt /voli mene.
*
Jednu knjigu neću /pročitati do kraja. /Ne znam samo koju.
*
Padaju zvijezde! /Možda i ona na kojoj smo /nas dvoje.
Pjesma “Kad smo se te noći grlili i ljubili…” naravno nije haiku, ali nije manje lijepa od citiranih haiku pjesama:
Kada smo se te noći grlili i ljubili, /izgubili smo se u vremenu i prostoru. /Kada je pala noć, legli smo u postelju, /a kada se razdanilo, ležali smo sred polja. /U međuvremenu je svo vrijeme nad nama /bilo nebo prepuno svjetlucajućih zvijezda. /Nismo znali je li upravo rođeno sunce /naše dijete.