Poslije Dana žena

Ujutro se budim oslobođena tvoga rebra i boka
i kao prah prosipam malo izmučenih snova
po našem životu.
Kuham kamilicu, umiruje
igra gonetanja blizine.
Igrači smo ti i ja. Kockom slučaja
mjerimo ponore vremena.
Ponekad se trgnemo – hora je…
Zadani ciljevi kao ljuske blistaju
na mojem ribljem tijelu.
Diviš se blještavilu, miluješ me
i govoriš: dobra djevojčica…
Vraćaš mi sitniš izgubljenih trenutaka,
izblijedjele novčiće za mrtve oči.
Svjetovi nam se razilaze…
Ja sam sipki pijesak tvoga brda
što se taloži u dubini rijeke
koju ne vidiš i ne prepoznaješ…
Tako rasipam tvoju postojanost.