Hrvoje Ivančić: Korona, jezik, mediji i izvanredne situacije

Svako jutro dok vozim na posao, po običaju šaltam radio stanice. Mnoge to živcira, ali kad sam u autu sam, dam si oduška i vrtim do besvijesti. Svako jutro na nacionalnom programu emitiraju se “live” emisije s temama iz politike i društva i svako jutro tema je ista: korona. Sve kulminira presicom u 11. I tako već punih godinu dana.
Novinari znači već punih godinu dana, svakodnevno, postavljaju pitanja o koroni. Pa što se tu još ima pitati? Koliko se može govoriti o koroni? Očito kad upadneš u limb i dobiješ nalog iz redakcije moraš smisliti pitanje, koliko god glupo bilo. O teksturi maske, o broju zaraženih u nekoj selendri…bilo što.
Ako sve to slušate zaista možete postati stručnjak i bilo bi čudno da ne razvijete mišljenje o ovoj čudnoj situaciji. S druge strane takvo bombardiranje nebitnim informacijama može ljude učiniti indiferentnima, udaljiti ih od teme i učiniti ih da “upravljanje krizom” prepuste samo oktroiranoj kliki.
Tad se prihvaća baš sve što je servirano, a to vidimo i preko nastalog novogovora. Izrazi koje koristimo zadnjih godinu dana ušli su nam u um: Stožer, objava rata korona, karantena, izolacija, samoizolacija, epidemiološka situacija, mjere i popuštanje mjera, pandemija, infodemija, novo normalno.
Jezik je kontrola misli i svaki totalitarni sustav ga je mijenjao po svom ukusu. Recimo, ako kažemo “radni logor” umjesto “logor za istrebljenje”, u misao će nam ući neko mjesto u kojem ljudi manualno rade kao u tvornici. Nećemo se uzbuđivati iako vidimo da vagonima svakodnevnom odvoze naše susjede. Oni samo odlaze na rad. Slično je i s terminom “novo normalno”. Tu se sugerira da je ovdje nešto normalno, samo novo. Ako upotrijebimo izraz “privremeno nenormalno” malo ćemo promisliti i nećemo tako lako pristati na održavanje tog stanja. Jer je nenormalno. No ako je “novo normalno” , već je lakše probavljivo. Iako se radi o istoj stvari.
Povrh svega izgleda mi da će se korona pretvoriti u rat na Bliskom istoku. Zašto uspoređujem takvo što? Sukob na Blistoku traje dugo, toliko dugo da su na temu obranjeni milijuni doktorskih disertacija. Zamislite sad da sukob odjednom stane. Koliko ljudi bi ostalo bez posla? Vojna industrija, politički kokošari, novinari, sociolozi, politolozi… Ista stvar je i s koronom. Ako stane, nastat će praznina. Možda zbog takvih stvari u Hrvatskoj još uvijek traje i Drugi svjetski rat? Jer netko od njega ima koristi, jer o njemu zavise radna mjesta.
Novogovor u kojem se često spominje rat, iako protiv virusa, ali svejedno rat, priprema nas na izvanrednu situaciju, na stanje u kojem pristajemo na ograničavanje slobode i na ograničavanje rada. Tako npr. Hrvatska vlada razmišlja o ograničavanju turističke sezone iako je to trenutno jedini način da se održi gospodarstvo cijele zemlje. Ograničavanje sezone ne bi bio samo pucanj u nogu već pucanj doslovno u glavu.