Tatjana Gromača: O nekoj potrazi

Slikovnost: Jalal Sepeh red-zone 2015

Slikovnost: Jalal Sepeh red zone 2015.

Pisanje shvatiti kao osobnu stvar, potpuno se riješiti – ne samo nade, nego i beznađa. Pisati kao što se piše u tamnici, postavljati pitanja. 1. Bih li pisao u zatvoru? 2. Kada? (Nakon što obavim zatvorske poslove i kada se malo oporavim. 3. Što? (Isključivo samo ono što je bitno, što je isključivo finalni proizvod nezatomljivoga).

(I.   Kertész, „Dnevnik s galije“)

Pisanje kao i protiv volje koja posrće, posustaje, snaga koja se silom upire prema gore. Neka vrst osobne Golgote, patnje koja se proživljava iznova svakoga dana, a koja pak nije u konačnom smislu samo moja patnja, nego patnja svakog čovjeka.

Zašto patimo? Zato jer je život tegoban, okrutan, nepravedan. Zato jer naše tijelo ide ka svojemu kraju. Zato jer duboko proživljavanje životnih trenutaka nameće to osjećanje, koje ne mora biti i konačno, kada mislimo o ukupnom doživljaju nekog života, i ne mora biti determinanta koju nije moguće prekoračiti, da bi se dosegnulo – što? Zaborav patnje, makar i kratkotrajan.

Razglabati o svjetskim problemima? Ali svjetski problemi su nerješivi, kao što su nerješiva pitanja ljudske egzistencije. Tavoriti na površini, umišljati da nešto radimo zato je mislimo, jer se opterećujemo? To može dati na osjećanju važnosti, pomagati u borbi protiv depresije, ali je smiješno, pomalo karikaturalno, jer to nisam ja.

Zagnjuriti glavu u sitne stvari, nevidljive? Ali tamo nema snage, potpuno odsustvo moći. Pomiriti se sa time, postati sitničava domaćica? Jedna mrkva ovdje, jedan list salate tamo? Dva puža na klizavoj plohi sudopera?

Trajanje kao takvo. Da li da se samo prepustim, osluškujući šumove, glasove, lavež pasa? Ili nešto drugo treba da se radi ovdje, da se lamata rukama, maše kistom, prosipa boja po platnu? Da se drami, od lica izvijaju grimase, koluta očima, poput Stanisłava Ignacy Witkiewicza?

Ili da se bude nešto nepojmljivo, a opet dobrodošlo? Djelić fasade na baroknoj palači, iz mramora izvajana glava nekog Bakha? Stolica od pruća na terasi slastičarne, tamo gdje poslužuju dobru kavu? Dugačak, pri vrhu malo porozan list nekakve biljke, nalik na minijaturnu palmu? Bijela heklana rukavica, piknik stolić na rasklapanje, rakijska čašica? Nešto od toga možda?

Crna pregača sjedokosog kuhara širokih bokova, koji malo šepa, kao da u nozi vuče zaglavljen metak, komad šrapnela?

Biti nešto što se doseže samo uz pomoć njuha? Trag esencije nekog duha iz boce? Ili sanjati o isplovljavanju brodova iz luke, o prekooceanskim plovidbama, o nečemu što se možda neće desiti, ali imam pravo da to zamišljam?

Odškrinuti vrata, izaći na stražnji izlaz, ondje gdje naglo puca danja svjetlost, dražeći očnu sluznicu. Pobjeći kao što se bježi nasred kino predstave, uz dječje zluradi hihot, koji ne vrijeđa one koji ostaju u zamračenom prostoru dvorane, obzirom da su suviše udubljeni u tijek zbivanja na velikome platnu.