Stvar je u tome, da postojanje kao takvo, ponekad čovjeku oduzima svu snagu. Nagovoriti se da ustaneš. Sjediti, posve odjeven, s jednom cipelom obuvenom a drugom u ruci, ne odlučujući se da zaista “zakoračiš u dan”, jer tada je nepovratno gotovo. Čim si u kretanju, na pragu si da učiniš krivi korak, u bilo kome smislu. Najčešće je to staza do ispraznosti: dnevne novine, televizijski zaslon sa sadržajima koji te bacaju u očaj, lokali i dućani gdje svira razdražujuće glazba, besmislena, s riječima nekih kvazi pjesama , jezik koji jedva još raspoznaješ kao svoj. Odvratna, infernalna mjesta, zadimljenost, pregorjelo ulje, mladež bez odgoja i manira . Umjesto zamaha i dinamike, to je samo trošenje zraka, strovaljivanje u ponor dosade, panika zbog odloženih obaveza, razočaranje zbog vlastita karaktera, kukavičluk, odustajanje, defetizam.

Neki događaj, pismo, lijepa riječ, pogled iskričavog plavog oka, mogli bi dan pretvoriti u arabesku, u malu ljupku etidu, ali obično ne dolaze tim redom i nikad u željenom nizu. Umjesto toga: želje, zahtjevi, presizanja u tvoju intimu, loše ili polovično dobre vijesti, zavirivanje u “džepni pakao”, gdje su demoni uvijek budni i aktivni: odgrizu ti prst, šapnu zloslutnu primisao, aktiviraju oluju u neuronima, ugrizu za srce. Raspuštaš ih, odustaješ od bilo kakvih dnevnih postignuća, zbrzaš obrok i kavu bez užitka, obaviš razgovor koji ništa ne rješava, uzimaš bicikl, šal, rukavice i naočale i krećeš prema rubu kanala, gdje se prekonoć raširila čipka od snježnica i pokoji stidljivi maslačak svijetli kao izgubljeno puce s časničke odore. Dobro je, dišeš ponovo, zviždiš kroz zube svoj šifrirani napjev, nešto kao “Vjetrenjače moga srca” s varijantama i prijelazima na neku starogradsku, poznatu samo tebi.

I eto, nagrada stiže: na polju prema Kalinovcu, prošaranom tamnomodrim sjenama prvoga sutona, dvadesetak je bijelih čaplji sletjelo u potrazi za hranom. Otmjene, elegantne, dovoljne same sebi, čudesne u tom prostoru oklijevajućih zelenila i još golih i štršavih grana- one su čista obećanja, dah nestvarnosti u tupoj i turpidnoj zbilji, kad se svijet još ne predaje slatkoj razvratnosti proljeća. Ožiljci i masnice zime još su u tebi, poneki u dubini, poneki na površini kože. Ali sam dodir s nestvarnim u tom prigušenom sordinantnom trajanju, okreće tvoje misli prema poeziji. Trenutačno još ne postoji ništa vlastito (osim slike one vrše na jezeru i smrznute ribe u njoj, kao otkinute srebrne epolete), ali već naviru VALEKOVE riječi, koje usrdno prihvaćaš i potpisuješ, u nježnom bratstvu sličnih, osamljenih duša: “Što je u tvom mesu? Kamen koji se dimi, leptir sovica, ukrižene ručice petoprste, ili još nešto? Moram biti siguran ako te želim voljeti”.

Konačno, noć će uskoro, već pada tamno sivilo. I moguće je sve osim spasenja od postojanja.