MIMIKRIJA U KIŠI

Možda ja negdje jurim, kotačiće navijam,
Možda mi vjetar tijelom poput preslice zuji.
U akvarelu neba vrte se zlatni kraguji,
Možda ja tu iz stijene s izvor -vodom izbijam.

Imam čelične zube i mogu zagristi rude.
Imam žičane prste, oči od živih safira.
U kičmi pleše kobra, Krišnina frula joj svira,
I ni po čemu nisam nalik na plašljive ljude.

Teško bi shvatio netko igru svjetla i sjene,
Kad me zatočenu vidi iza kućnoga praga,
Gdje ventilator diže prašinu s prastarog saga,
I gdje dohvaćam knjige kretnjama umorne žene.

Mimikrija o kojoj svjedoči kameleon,
I one druge svari, što um je sakrio pomno.
Kako da slovo preživi u vrijeme vjerolomno,
Krade li svjetlo duše ovaj vodnjikav neon?

Možda na Glasnika neba čekam da se pojavi,
Da se na život prazan nikada ne osvrnem.
I samo vam se čini da ovdje zamrlo trnem,
Čekajući da me kiša u blatan kanal otplavi.

14. ožujka 2021., Flora Green