Gledao me.. i izgovorio: Idi, idi sama.. Znaš sve, kao što i ja znam.. Vjetrovi ti bili dobri, čuvali te svemirski galebovi..

Odmakao me, dlanova utisnutih oko mojih ruku držao na sigurnoj udaljenosti. Nismo smjeli biti bliže, ne bih otišla, ostala bih još.. koliko.. nismo znali.. no znali smo kako on neće napustiti svoj zamak. Sve svemirske vjetrove oprobao je odavno. Suze niz obraze nisam mogla spriječiti. Napustiti savršenstvo teška je odluka. No savršenstvo je uvijek isto, savršeno. Mrzila sam sebe zbog boli koje nanosim njemu i sebi.

Jako sam voljela oluje. danas je bilo to jutro kad sam.. Danas je bilo jutro kad sam još bila sposobna letjeti.. On je volio letačicu, a ja sam voljela oluje.

o, kako sam se mrzila.. o, kako sam ga voljela..

Na našoj litici, na vjetrovitom rubu našeg otoka pomogao mi je razapeti krila. Dugo me držao, a ja.. a ja.. naslonila se, privijajući.. Ljubeći ga dok su suze klizile. Ni on, ni ja, nismo znali da li će nas vjetrovi ikad donijeti ponovo u istu luku, no sada je moralo ovako biti. Bez glupih i nepotrebnih riječi. Trčali smo zajedno sve dok zvjezdani vjetar nije podigao moja krila.. o bože kako sam ga voljela.. mog Space-Boy..a

.. kako sam se tek mrzila..

On je volio zvjezdanu letačicu, a ja sam voljela, bar ponekad, to biti..