Dakle, kaj da velim, baš me pere nervoza. Dan šuma, Dan vode, Dan poezije, Dan slobodne volje, a ja tu u reštu od zime, reštu od kovidura, reštu od banalnosti svekolike. Samo soba, deka, lampa, sivo polusvjetlo i ljutnja na cijeli svijet. Moje vijuge (Poirot bi rekao: “male sive stanice”) traže provokaciju, uzbunu, napetost, visprenost, duhovitost, zahliknutost od neke bravuroznosti ili neospornog umijeća. Čitam paralelno Peićevu studiju o La Touru i nevjerojatnog Michuxa: Barbarin u Aziji.Čujte ovo: “Grimasa, taj grafički minimum, u koji je zgusnut maksimum psihičkog života, imala je u La Touru svog najosjetljivijeg slikara.” A sad ovo (o Hindusima): “Njihovo je pjevanje vješanje. Pjevaju samo da bi se objesili, i to visoko. Vinu se ravno do onih najnedohvatljivijih tonova, bez odskočne daske, uhvate se za njih očajnički zanjišu se između dva ili tri viša tona i ostanu tako plačući, pateći i izigravajući nesretnike, kao da su spremni izrezati se na komade; a zašto?”.

Da vam kažem kako sam ja stotine takvih rečenica prepisala u bilježnice, zajedno sa svojim komentarima, čitko i uredno rukom? Vjerujte, toga nema na Internetu. Samo u memoriji, samo u pričuvi, u tajnom pretincu, odakle vadite munjevito, kad vam zatreba u recenziji, eseju, nekom prigodnom tekstu. I onda, ako velim da šizim što ljudi nemaju stila, ne znaju što je humor, prersiflaža, ironija, ne umiju se suptilno našaliti ni poslužiti jezičnom invencijom, odmah skupljene obrve, durenje, kivnost, nula lajkova, puh-puh na ranjenu osjetljivost. Pravo da vam velim, ni briga me: kad mi je dosadno, uvijek ću to reći, ma koliko koštalo.

Nikako nije dobro što se ne mogu kretati. Pika me žuč, jedem previše čokolade, vidim što ne bih smjela, zamaram se jalovinom koja mi stiže na mail adresu i u inbox. Tko je koga, gdje i zašto, i tko kome, i kako mu / im/ nam kradu jezik, i kako su divlji istjerali pitome i pošto su kožice na pazaru i kako u umjetničkim udrugama nitko nikoga ne šljivi i ne razumije i tralala do Sudnjega dana. Hajde više. Zašto mislite da bih se na takve gliste ulovila i odgovarala? Čitajte nešto živo, jestivo, pišite najbolje kako znate, berite svoje brige, prije svega. Što bi rekao onaj zajedljivo-dosjetljivi Švabo: “Nemaš Ramu, uzmi puter, / Natura je naša Mutter”. (Kao za inat, ne vidim knjigu na polici, ali mi stari sve pamtimo, tako da eto.). Obzirom da su na duhovnom planu uvjeti manje-više logorski, možda i nije čudo što ljudi uglavnom trijebe buhe, ničega pametnijega ne mogu se dosjetiti.

U redu, sada sam se ipak malo ispuhala, količina svadjivosti nešto se smanjila. To ipak ne znači da ću ovu bljedunjavu burlesku od svakidašnjice okončati čitanjem novina ili gledanjem televizije. Nisam još tako očajna, nadam se. Izaći ću van na zvjerski vjetar, idem uz potok do dućana po cigarete. Padnem li u mulj, nemojte me izvlačiti, to mi je postalo prirodno stanje i stanište. Čovjek je nevjerojatno plastičan, oko svega se savije, podmetne šiju, sve prihvati, za svaku idiotariju nađe nekakvo “uzvišeno objašnjenje” u nekom petparačkom priručniku za samopomoć. Manite me se, molim vas. Samo da vam na kraju ipak obznanim, dopunila sam onog njemačkog pametnjakovića, na svoj način: “Nemaš Ramu, nemaš Buddhu, al’ ne glumi dvorsku ludu. / Imaš parket ili ložu, / Skupo prodaj Đavlu kožu”.