KIKINA POEZIJA

S njim i “zavodnikom” Milanom Čakarom išla sam zimi često preko dana u svom spačeku na skijanje. Nogo je stalno ponavljao da je Srbin, kao da je morao sebe u to uvjeravati, pa je to trubio čak i usred Rajske doline. Koja je istinski bila pravi raj. Kao i uokolo, i na vrhu Gole. Derao se pjesnik da ga sve jele i borovi čuju. Ja sam mu jednom, pošto mi je dozlogrdilo, morala odvratiti prilično vulgarno, da ide masturbirati negdje drugdje. Teško je bilo razumjeti tu potrebu da ubijedi prirodu, snijeg i skije u svoj nacionalni identitet.
Povezivala sam taj nacionalni, da ne kažem nacionalistički istup kao potrebu nekog siročeta, odraslog u domu, za majkom i ocem. Zar stvarno apstrakcija kao što su nacija i narod može zamijeniti toplinu doma? I prijateljstvo? A to su nacionalisti i barbari pokazali, iznevjerivši prijatelje i susjede, ubijajući ih u ime svoje nacije. Ja ni danas nemam odgovor na tu potrebu, taj osjećaj “ponosa” koji ispoljavaju zaljubljenici vlastite nacije u kojoj su se slučajno našli kao i na samoj planeti, nemam odgovor na to, pogotovo kad je riječ o nekom umjetniku. On, takav umjetnik, vjerovatno će odgovoriti da je riječ o tradiciji i identitetu, a mi ćemo se opet pitati kojoj tradiciji i šta je za njega identitet, i možda zaključiti da je u to ipak upetljana religija, to jest Bog, na koji nikad niko nije dao valjan dogovor, osim dogmi.

Bilo kako bilo, Rajko Nogo je meni bio podrška, govorio je da mu se dopada moja poezija, – on i Mirko Kovač kasnije, uz Tomaža Šalamuna, bili su rijetki koji su hvalili moje stihove, pored toga što je Josip Osti objavio moju prvu knjigu i jedini koji me je uvrstio u Antologiju bh. pjesništva, prije posljednjeg “našeg” rata. Ipak sam imala teškoće da objavim sve svoje zbirke. Jedna od prepreka u tome mi je bio Kiko Sarajlić, kome se moja poezija očito nije dopadala, a čiju poeziju ja nikad nisam obožavala, niti sam znala da mu se kao legendi klanjam poput mnogih drugih. Ni njemu, niti bilo kome drugom. To idolopoklonstvo koje su pokazivali naši pjesnici prema Pjesnicima, kao i prema Andriću, doslovce mi se gadilo. A ponašanje Kike Sarajlića me je zapanjilo, da ne kažem nešto više od toga, kada je jednom preda mnom imitirao mog oca, oboljelog od parkinsonizma. Slika humanog i angažovanog pjesnika odudarala je od slike koju sam ja pred sobom ugledala.
Kad je dalje o ovom pjesniku riječ, treba priznati da je i on kao i svi smrtnici imao svoje simpatije i svoje antipatije, ništa čudno. Ja sam očito spadala u ove posljednje. To je između ostalog bilo i zato što je bio ubijeđen da ga moj otac, koji je osamdesetih bio potpredsjednik Akademije (ANUBiH), nije htio da primi u Akademiju. Ili ga nije primio onom brzinom kojom je pjesnik smatrao da treba biti primljen. Upravo mi je i imitirao taj susret s mojim oboljelim ocem na ulici u kome mu je moj tata obećao da će ući uskoro u Akademiju.
Izeta Sarajlića sam posljednji put vidjela u Strasbourgu devedesetih, rat u Bosni bio je u punom jeku. Nije se ni tad pokazao nimalo blagonaklon prema meni kada sam, skupa s njim, bila pozvana na festival poezije i pozorišta u Strasbourg, Festival Mittel Europa. Odbio je da sa mnom učestvuje na sceni. Tako mi je doslovce prenio organizator. Podrazumijevalo se da ne prihvata to on, genije, sa jednom minornom pjesnikinjom. Ipak je bio “primoran” da sjedi pored mene nekoliko dana iza toga, na okruglom stolu organizovanom za vrijeme istog festivala, gdje je odjednom neko od učesnika počeo da hvali veliku Daru Sekulić i recituje njene stihove. Ona je, inače, za mnoge stanovnike Bosne, za mnoge pjesnike i pjesnikinje, bila i ostala živa pjesnička legenda.

“Eto zašto ja ne želim sa svakim da učestvujem na sceni i sjedim za istim stolom”, šapnuo mi je na uho Sarajlić, “zbog ovakvih situacija kao što je ova, gdje se, evo, hvale i četnici”… I još nešto pamtim od tog posljednjeg susreta, i ono što mi je rekao – da, razgovarao je sa mnom prijateljski – a to je da se jako razočarao u Roberta Fernandeza Retamara, velikog kubanskog pjesnika, s kojim je bio blizak prijatelj od sedamdesetih godina prošlog vijeka, nakon što je Kubanac bio pozvan na Sarajevske dane poezije.
Iako Retamar naravno nije mogao da ne čuje za rat u Bosni, agresiju i opsadu grada, nikad se nije javio svom prijatelju, kolegi i pjesniku s kojim je inače bio dvije decenije u vezi, ni riječju da ga upita kako mu je pod granatama, u podrumu s pacovima, bez vode, struje i hrane. Nažalost, i pjesnici su često razočarani u pjesnike. Izet Sarajlić je kao i obično za vrijeme svečanih ručkova i večera i u Strasbourgu tih dana zabavljao cijelo društvo, pjevao je odmah nakon deserta, ili za vrijeme deserta, Bandiera rosa, i druge, najviše revolucionarne pjesme. Pored mene je za stolom sjedjela supruga ubijenog čečenskog predsjednika Dudaeva, i tad mi je rekla da ju je sramota što je Ruskinja. Bila je, da, Ruskinja, a ne Čečenka.
Tih devedesetih direktor Festivala Mittel Europa, i izdavač, Armand Peter objavio je u svojoj izdavačkoj kući Bf editions i prevod pjesama Izeta Sarajlića, koga je uz Kiša smatrao jednim od najvećih autora sa Balkana. A u isto vrijeme je isti izdavač, Armand Peter, objavio i Kiševe pjesme u prevodu Pascale Delpeche. A objaviće i moje nešto kasnije.

Kao veoma mlada, kako sam već rekla, ja, koja sam oduvijek najviše voljela Baudelairea, nisam bila ljubitelj pjesama kakve je pisao Sarajlić, ali danas ih mnogo više cijenim i volim nego ranije, uprkos ne tako veselim sjećanjima na pjesnika. Njegova poezija je iskrena, što je veoma važno za stih, a najviše govori o ljubavi, i pošto je i ta ljubav bila takođe iskrena, naravno da mora da bude prijemčiva i za čitaoca. Evo jedne takve ljubavne:
Iz voza
Gledao sam kako promiču žene… /Sadašnje /I buduće…/Pejzaži, /I telegrafski stubovi, /Vidio sam kako se bezglasno /Smjenjuju noć /I dan. /Iskočiću na nekoj stanici /Lud od tih promjena boje /I linija /I javiću ti /Da sam te na petstotom kilometru ljubavi /Volio jednako kao na prvom…
Pjesma “Drugi put bih znao” mnogima će vjerovatno biti i bliska i draga, jer je direktna, iskrena, napisana sa osjećanjima kakva mnogi imaju, ali rijetko znaju da iskažu:
Drugi put bih znao
Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima /i zalascima sunca. /Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama /i šetnjama na mjesečini. /Premalo sam se opijao vinom prijateljstva /mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj /nisam imao barem dvojicu prijatelja. /Premalo sam vremena odvajao za ljubav /kojoj je na raspolaganju /stajalo svo moje vrijeme. /Drugi put bih znao neuporedivo više /da uživam u životu. /Drugi put bih znao.

SVE SMO MOGLI MI

Sekretar Udruženja pisaca bio je jedno vrijeme i moj tadašnji i sadašnji prijatelj Valerijan Žujo. I on je ponekad silazio u klub, ali ne često. Žujo je radio i na televiziji, skupa sa Duškom Trifunovićem na jednoj poznatoj emisiji, “Na ti”. Tu je i mene jednom pozvao da govorim o štednji. Mislim da je pokrovitelj emisije bila Privredna banka u kojoj se emisija i snimala. Banka je bila u Titovoj ulici kod kina Dubrovnik.
Ja sam tu govorila o Danteu i škrticama u Danteovoj “Divina comedia”, a te škrtice su u ovoj predivnoj knjizi, koja mi i danas služi kao svojevrsna Biblija, smještene u Pakao, na jedno od najgorih mjesta.
Moram pomenuti da je Valerijan Vanja Žujo i dobitnik Šestoaprilske nagrade, i autor skoro svih žanrova. Dok je bio sekretar Udruženja književnika BiH (1981-1985. g), uspjela sam da kao pisac u ime Jugoslavije posjetim Kubu, o čemu ću, nadam se, pisati uskoro mnogo opširnije. Ovog sekretara redakcije časopisa Books in Bosnia i urednika na Radio-televiziji BiH, autora brojnih dokumentaraca, autora Leksikona Sarajeva, leksikografskog djela koje sadrži blizu 100.000 činjenica vezanih uz Sarajevo kroz sva razdoblja njegove istorije, mnogi znaju najviše po pjesmi “Sve smo mogli mi”, koju je po njegovim stihovima pjevala Jadranka Stojaković.
Sve smo mogli mi /Da je duži bio dan /Da si našao /Za me malo vremena. /Sve smo mogli mi /Da si samo htio ti /Biti nježan kao nekada. /Kako naći put /Koji vodi do tebe /Kako naći mir /Kad je svega nestalo? /Sve smo mogli mi /Da si samo htio ti /Biti nježan kao nekada. /Nikoga nema u praznom gradu, /Ulice moje korake kradu /I ja kao sjena sad lutam. /U tvome srcu padaju kiše /I sve se naše polako briše /Iz svijeta tog. /Sve smo mogli mi.
Da je duži bio dan…
A ovako je u jednom intervjuu Valerijan Žujo rekao kako je došlo do tog da radi sa pjesnikom Duškom Trifunovićem: “Nakon jednog slučajnog susreta, Duško me je pozvao u redakciju omladinske emisije ‘Na ti’ (koju je izvorno zamislio reditelj Vojislav Milašević) i predložio da se priključim maloj grupi njegovih saradnika… On je osim naših poetskih i jezičkih dilema, rješavao i neke naše dnevne probleme… Podržavao je ljude na način koji je učvršćivao njihovo samopouzdanje. Emisija je bila tematska. Duško bi na pripremnom sastanku za novi zadatak rekao: Naša nova tema je štednja. Ja bih tada intenzivno čitao o štednji, od štednje novca i drugih materijalnih dobara, do ekonomičnosti izgradnje kristalnih rešetki u mineralima… onda na temelju pročitanog i naših razgovora, napisao scenario… Na istu temu muzičari su pisali songove. Tada sam skicirao, a kasnije napisao i objavio zapis o titizu i džometu. Po jednostavnoj shemi, red dobre priče, red dobre muzike, jednom mjesečno na jugoslovenskim malim ekranima, emisija ‘Na ti’ je privlačila brojno gledateljstvo. Bijaše to jedina emisija te vrste u nekadašnjoj našoj državi. Govorili su, pjevali i svirali mladi i talentovani; oni koji su znali, umjeli i htjeli. Primjerice u pomenutoj emisiji o štednji, o tretmanu štediša i rasipnika u Danteovom Paklu govorila je, dakako, kompetentno i poneseno, Jasna Šamić, koja će kasnije doktorirati na Sorbonnei, postati ugledna profesorica i spisateljica”.
Teme te emisije bile su inače raznovrsne, a gledalaca mnogo. Jedna emisija bila je posvećena i pošti i “pojavila se početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, baš u vrijeme poznatog Titovog pisma članovima partije”, veli Žujo. “Odmah smo dobili dopisnicu od nekog pukovnika. On nas je ljutito upozorio da smo se emisijom htjeli narugati Titovom pismu. Duško je u svom stilu samo rekao: Kakav čovjek, takva asocijacija i obrnuto. Pukovnik se više nije javljao, pretpostavljam ostao je bez riječi, a njemu nije imao ko da piše”.
Sjećam se dobro ove maksime Duška Trifunovića: Kakav čovjek, takva i asocijacija. Kako se ne složiti s njom?!
Valerijan je jedan od strasnih istraživača istorije grada Sarajeva. Iako po profesiji nije istoričar, on radi na tome kao pravi naučni istraživač.
Meni se posebno svidio Valerijanov film o Vijećnici. Na projekciji filma kod Saše Mašića, u njegovom stanu-teatru, “Figure”, Žuju su mnogi prisutni kritikovali što nije bio objektivniji u prikazivanju Vijećnice i Narodne biblioteke koja je tu bila i izgorjela. Možda je u filmu pomenuto da je tu uzgorjelo dva miliona knjiga, ne sjećam se, prisutni su tvrdili da taj broj nije tačan, i optužili SDA za propagandu. Oslanjajući se na Andrićeve kritike austrougarske arhitekture, kritikovali su i to zdanje, koje je uništilo postojeću harmoniju u starom dijelu grada.
Osjetila sam se lično pogođena, pa sam se javila za riječ, ubijeđena, kako rekoh već, da uopšte nije važno da li su u granatiranoj Vijećnici izgorjele dvije knjige ili dva miliona njih. Granatiranje Vijećnice bilo je dvostruki zločin, prvo jer je tu bila biblioteka, pa je to značilo simbolično uništenje cijele kulture ne samo Bosne nego i Jugoslavije, a drugo, ta zgrada je bila simbol cijelog našeg grada, na svim razglednicama kao i Eiffelova kula. I ovu posljednju su kritikovali kad je izgrađena, da bi potom postala simbol Pariza. Sviđala se ranijim stručnjacima i kritičarima, ili ne. Kao i Vijećnica našim kritičarima, arhitektima puritancima. Meni lično se upravo ta zgrada najviše sviđala jer je sagrađena na Baščaršiji, i time je postala simbol spoja Istoka i Zapada. Koji su mogli i mogu da žive u harmoniji jedno pored drugog. A simbol tog spoja istočne i zapadne kulture dugo vremena bila i cijela Bosna, a napose Sarajevo.
Danas Valerijana Žuju najviše sretnem kod fra Mile Babića. Koji mi je postao prijatelj upravo zahvaljujući dugogodišnjem prijatelju, Žuji.
Ima neka tajna veza, /za sve ljude zakon krut, /njome čovek sebe veže, /kada bira neki put.
Duško Trifunović
Ako se Valerijan Žujo pamti po pjesmi “Sve smo mogli mi”, Duška Trifunovića ćemo najviše pamtiti po pjesmama koje je pisao za Bijelo dugme. A takvih je mnogo. “Ima neka tajna veza” jedna je od njih.
Duška Trifunovića sam upoznala upravo preko Vanje Žuje.
Prvo na snimanju emisije “Na ti”, a onda smo se družili i u Trebinju, gdje sam bila pozvana nakon izlaska moje prve knjige pjesama, Isječeni trenuci, koju je objavio Josip Osti kao urednik u “Veselinu Masleši”. Gradić je bio prava čarolija, upravo mjesto istovremeno i mediteransko i planinsko, u kome je odisala prošlost, bogata prošlost i više bogatih kultura.

U TREBINJU

Sjećam se Trebišnjice pored koje smo šetali, koja je izvirala tu i tamo, starinskih vila, i puno zelenila i drveća, iako se u daljini vidjela pustahija hercegovačkih golih vrleti. Jedna Duškova rečenica će mi posebno ostati u sjećanju, kad sam ga pitala šta da obučem, koju haljinu posljednjeg dana, kada izađem na binu da recitujem svoju pjesmu. On mi je tad rekao: “Ti ne treba da pratiš modu, ti si ta koja treba druge da inspiriše na svim poljima, pa i na tome kako će se oblačiti. Što god budeš nosila večeras, pamtiće se”.
Lijepo je to rekao pjesnik, ali ne mislim da je bilo profetski.
Šetali smo svuda zajedno, ja i Diana Burazer, koja je takođe bila tad u Trebinju. Tu je bio prisutan i Dušan Vukotić, koji mi je pričao o svojim filmovima, o svom radu, o Oscaru koji je dobio, o svojim putovanjima, o Americi, o svojim studentima, među kojima se našao i pokoji Bosanac. Bio je to vrlo ugodan i nezaboravan boravak.