Dostojanstveno, s puno empatija i iznimnim poštovanjem, ukratko „jako lijepo“ se danas prijateljice, kolegice, znanice (oba spola, naravno)… svekolika kulturna javnost oprašta od naše – noćas preminule – velike književnice, pjesnikinje, prevoditeljice, radijske redateljice… i tko zna što sve ne IRENE VRKLJAN, r. 1930. godine u Beogradu.

Koliko sam uspio primijetiti, puno toga što je gdja Vrkljan radila i što je stvarala u svojoj iznimnoj skoro 70-godišnjoj karijeri se je danas u “in memoriamima” i – zabilježilo.

Ali, „grijeh“ će biti ako se ne spomene i njezino učešće, zapravo doprinos u pionirskim danima (godinama) naše animacije, u razdoblju (1950. – 1952.) koje je posijala sjeme budućem prerastanju Zagreba i Hrvatske u panteon osme umjetnosti u europskim, ali i u planetarnim okvirima.

Irena Vrkljan je u našem prvom crtanom filmu VELIKI MITING, čija se realizacija otegla na punu godinu dana (producent Fadil Hadžić), a koji je premijerno prikazan 30. travnja 1951. radila kao deker.

Među šest dekera čije se ime pojavljuje na špici VELIKOG MITINGA (uz nju to su gdje Vinka Ivasović, Vera Posavec, Suzana Paspa i Gabriela Mremzay, te Milan Đuretek) gdja Vrkljan je prvospomenuta.

Da je bila važan „kotačić“ u mehanizmu VELIKOG MITINGA svjedoči i jedna od najpoznatijih serija fotografija ekipe s lica mjesta (čiji je autor najvjerojatnije Milan Pavić) – na njoj su koredatelj Norbert Neugebauer (stoji i zapisuje u svoj notes), snimatelj Frano Vodopivec i – Irena Vrkljan!

Istražujući povijest hrvatske animacije razgovarao sam s gdjom Vrkljan, kao svjedokom vremena, koja nije mistificirala, a još manje da bi preuveličavala svoj rad na VELIKOM MITINGU.

„Da se uključim u rad na crtanom filmu prije svega me nagnala financijska nužda. Od poezije se nije moglo živjeti, te sam morala nešto konkretno raditi. Crtani film je bilo nešto novo i nepoznato, u mom društvu mladih pisaca, pjesnika i slikara se o tome pričali, pa me je sama ta činjenica – privukla. Naravno da sam u međuvremenu zavoljela to što sam radila. Osim toga, u to vrijeme sam se htjela baviti i slikarstvom, pa mi se rad na stvaranju crtica učinio kao jedna od stepenica.“

Spominjući VELIKI MITING navesti moramo i preostale autore, bez kojih filma ne bi bilo – Waltera Neugebauera, Borivoja Dovnikovića, Vladimira Delača, pa i Mirka Trislera.

S Dušanom Vukotićem je gdja Vrkljan pak surađivala na njegovom prvom crtiću čiji je kompletni autor – ZAČARANI DVORAC U DUDINCIMA. Tu je na špici potpisana kao „sekretar režije“.

„Vukotić je bio zahtjevan kao režiser, ali je znao što hoće…” kazala mi je.

Iste te 1952. godine udala se za Zvonimira Goloba, „Duga film“ je prestao s radom… i Irena Vrkljan nije više bila u prilici da radi na crtanom filmu.

Još jedan susret s animacijom imala je krajem istog desetljeća, kada je s Brankom Ranitovićem napisala scenarij za „Ples na krovovima“, kojeg je režirao Ivo Vrbanić.

Taj podatak je zabilježen u almanahu „Zagrebački krug crtanog filma“ (Zlatka Sudovića i Ranka Munitića), te u „Filmografiji jugoslovenskog filma 1945 – 1965“.

Međutim, na taj svoj angažman gdja IRENA VRKLJAN je u međuvremenu bila – zaboravila.

P. S.

Bilo joj je drago čuti kako sam pasionirani ljubitelj krimića, te da se u mojoj biblioteci nalaze i njeni romani POSLJEDNJE PUTOVANJE U BEČ i SMRT DOLAZI SA SUNCEM.

Kada sam spomenuo da me njezini krimići “podsjećaju” na Patriciu Highsmith, samo se nasmijala… i zapalila novu cigaretu.