“Ukoliko je vrlina izvor narodne vlasti u vremenima mira, izvor te vlasti tijekom revolucije je vrlina povezana s terorom: vrlina, bez koje je teror destruktivan; teror, bez koje je vrlina nemoćna. Teror je naprosto pravda koja je brza, stroga i nepopustljiva; stoga on predstavlja izraz vrline; on zapravo i ne predstavlja neko posebno načelo, nego prirodnu posljedicu općeg načela demokracije, primjenjenog u svrhu ostvarenja najprečih potreba nacije… Vlast u revoluciji jest despotizam slobode protiv tiranije.”
Maximilien Robespierre

1.

Da bi čovjekov život bio zaista ljudski život, da bi se bitno razlikovao od životinje, njegova ljudska žudnja treba prevladati njegovu životinjsku žudnju. Žudnje žude za vrijednostima što znači da je za žudnju životinje najveća vrijednost njen životinjski život. Čovjek je ljudski kada pobijedi ovu životinjsku žudnju za samoodržanjem ili, drugim riječima, čovjekov život je ljudski samo ako stavi na kocku svoj životinjski život u funkciji svoje ljudske žudnje. Tek u tom slučaju govoriti o samosvijesti znači govoriti o riziku života u svrhu jednog bitno ne-životinjskog cilja. Žudeći žudnju čovjek mora staviti samoga sebe na mjesto žuđene vrijednosti da ne bi žudjeli za samim predmetom umjesto za žudnjom. Žudjeti žudnju drugoga znači željeti da neka vrijednost koja sam „ja“ bude poželjna vrijednost i za drugoga tj želim da taj netko prizna moju vrijednost kao svoju vlastitu vrijednost. Prema tome, svaka je ljudska vrijednost majka Samosvijesti. Govoriti o porijeklu samosvijesti znači govoriti o borbi na život i smrt za sticanje priznanja. Susret dvaju bića dakle može biti samo borba na život i smrt iz čega se rađa ljudska stvarnost kao priznata stvarnost.
Da bi ljudska stvarnost bila priznata ljudska stvarnost susret dvaju nejednakih protivnika ne smije završiti smrću jednog ili oba a to njihovo preživljavanje ovisi o izborima različitih ponašanja. Jedan se mora uplašiti drugoga, uzmaknuti pred njim, mora se odreći svoje žudnje i zadovoljiti žudnju drugoga, mora ga priznati a da ne bude od njega priznat. Priznati ga na taj način znači priznati ga kao gospodara a sebe priznati gospodarevim robom. I zato govoriti o porijeklu samosvijesti znači uvijek govoriti o samostalnosti i ovisnosti samosvijesti, o gospodstvu i o ropstvu. Ako čovjek nije drugo nego postojanje, u prostoru i vremenu, a njegova objavljena stvarnost nije drugo nego univerzalna historija, ova je historija interakcija između gospodara i roba, ona je njihova dijalektika. Ako je smisao teze i antiteze u sintezi, ako historija ima neki konačni cilj u postalom čovjeku iz čovjeka koji postaje, ako žudnja dođe do svoga konačnog zadovoljenja onda interakcija Gospodara i Roba mora doći do svoga konačnog „dijalektičkog ukidanja“. Zasad ćemo reći da gospodar troši predmet žudnje i kontemplira dokoličareći a rob u tjeskobi od gospodara radi objektivno se ostvarujući kao subjektivno biće. Bez te smrtne opasnosti u svijesti rob bi ostao usaglašen sa svijetom i u najboljem slučaju njegov reformator i popravljač – nikad revolucionar. Dakle, ne reforma nego revolucionarno ukidanje svijeta. U svijetu koji u svome totalitetu pripada gospodaru kao privatno vlasništvo samo njegova smrt jamči mu slobodu od ovisnosti pa ako propada ovaj svijet i on propada s njim. Rob, naprotiv, u svijetu koji je sam stvorio, ostvaruje slobodu i objavljuje ideal samostalne samosvijesti.
Mogućnost emancipacije dana je tako u činu kojim tubitak prevladava vlastitu negaciju. Drugim riječima, Rob koji radi za gospodara, potiskuje svoje instinkte radi jedne ideje, pojma. Djelujući, radeći on mijenja dano, Prirodu i svoju Prirodu, a to čini radi jedne ideje o Gospodaru. No moći mijenjati prirodnu datost prema „ne -prirodnoj ideji“, znači posjedovati jednu tehniku. A ideja što rađa tehniku jeste ideja, znanstveni pojam. Posjedovati znanstvene pojmove znači biti obdaren Razumom – sposobnošću stvaranja apstraktnih pojmova. Bivajući svjestan ove činjenice, rob biva svjestan svoje slobode, svoje samostalnosti koju je stvorio Radom.

2.

Um poistovjećuje svijet sa „ja“. „Ja“ treba poistovjetiti sa svijetom ne samo pomoću misli nego kroz historijsko djelovanje, borbom i radom koje mijenja svijet. Ovo djelovanje u svijetu je Duh. Djelovanje umnog čovjeka je usamljeno i ne negira stvarnost, promatra je i u njoj uživa. Želeći biti priznat a ne priznavajući druge, on je čovjek nježna srca, ne bori se, ne ubija ali zato kritizira i stalo mu je da očuva svijet da bi ga kritizirao. On, čovjek uma, nije revolucionar. On je utopist koji završava u ludilu jer smatra stvarnim ono što je nestvarno i svoj svakidašnji život smatra nestvarnim, on je bolji od svijeta: ludilo veličine, on je čovjek promašene ugode, kroz svoju utopijsku kritiku postaje čovjek kreposti, prepoznaje sebi slične i osniva stranku, društvo-fantom, stranku društvene reforme kroz moralnu reformu, bez borbe, osim na riječima. On vjeruje da je njegova priroda dobra, ali kod Hegela nema „ljudske prirode“.
Čovjek je ono što čini, on se stvara kroz djelovanje, ono što je u njemu urođeno, njegova priroda – to je životinja. Takav je intelektualac, a njegov interes je njegov talent koji prikazuje svojim talentom. Kritizirajući samoga sebe stvara svoju ideju, kritizirajući druge bori se s njima na život i smrt, on je duhovna životinja. Intelektualca našeg doba ne interesira njegovo djelovanje u društvenoj zbilji ili protiv nje, on hoće stvoriti sebi neki položaj, zauzeti neki rang, imati neko svoje mjesto pazeći pri tom da se ne žrtvuje za Istinito, Dobro i Lijepo. Ono što intelektualac nudi drugima nije zbiljska vrijednost; vara ih. A drugi diveći se djelu i autoru, ili kudeći ih, varaju ga za uzvrat, jer ih ne uzimaju ozbiljno, a varaju i sami sebe jer vjeruju u važnost svog zanimanja, oni su intelektualna elita, svijet pokradenih kradljivaca. Intelektualac uvijek ima krivo, potrebna mu je lojalnost građanina. Oni nužno završavaju ili u tiraniji namećući loše zakone ili u anarhiji, negirajući zakone. Nešto poput milijardera iz Davosa koji nonstop upropaštavaju svijet popravljajući ga ili nešto kao hrvatski slučaj neolibelarnih pastira duha koji deficit IQ-a kompenziraju ustašlukom i lopovlukom.

3.

Prelazak iz Poganskog svijeta na Kršćanski svijet obilježen je dvama epohalnim događajima. Gospodar se odrekao gospodstva i rob gospodara postao je robom božijim. Poganska država je ratnička država u kojoj su svi ratnici, svi su slični i svi su jednaki pred smrću, ona nije djelo pogana i bitno je ne-revolucionarna, ne zna za pojedinačnost. Poganska država kod gospodara priznaje samo općost dok je pojedinačnost moguća samo u porodici. Gospodar, poganski građanin, djeluje samo u borbi na život i smrt, on ne radi. Ako gospodar poganin želi sačuvati pojedinačnost mora odbaciti državu, nema sinteze. Ako želi sačuvati svoju općenitost-građanstvo mora žrtvovati pojedinačnost-porodicu. Poganin je uvijek zločinac, bilo prema ljudskom zakonu države, bilo prema božanskom zakonu porodice. Rimski buržuj počinje time što postaje stoik (ne zanima ga vanjski svijet), zatim skeptik (negira ovaj svijet) zatim kršćanin (traži utočiste na drugom svijetu). Buržuj kršćanin se osamljuje, zanemaruje borbu i tako nastaje privatno vlasništvo i svijet govora, govor vjere, ideala, zablude. Uzeti stoicizam ozbiljno znači dosađivati se, uzeti nihilizam ozbiljno znači ubiti se. Govori o prirodi koja mu radi o glavi i o državi koja ga tlači. Burgeois, buržuj ima naizgled neriješiv problem, kako raditi za drugog i u isto vrijeme za samoga sebe. Rješenje je – privatno vlasništvo. Raditi za samoga sebe kao za „pravnu osobu“, ukoliko je privatni vlasnik, raditi za vlasništvo kao takvo tj. za vlasništvo koje je postalo novac – raditi za Kapital. To je svijet intelektualaca i ideologa. Njihova Ideologija nije ni objektivna istina ni zabluda već nešto što može postati istinitim, borbom i radom nalik idealu. Sada je bogatstvo ono što vezuje Pojedinačno i Opće a ne Porodica i Rat. Siromah bez bogatstva sveden je na čistu pojedinačnost pa je prema tome čisto ništa, proleter. Intelektualac, pak, nije ni Gospodar ni Rob, i kao takav može u ovom „ništa“, u ovoj odsutnosti svake determinacije, ostvariti sintezu gospodstva i ropstva: može je zamišljati. I ostvariti u Francuskoj Revoluciji, kao revolucionar, u borbi ma život i smrt, riziku koji je stvorila Robespierreova Terreur.

4.

Čovjek epohe Prosvjetiteljstva je agitator, propagandist, psovač, klevetnik. Revolucionar djeluje svjesno, ne da bi uspostavio neki idealan svijet nego da bi srušio postojeći. Nema istinskog stvaranja bez prethodnog razaranja. U postrevolucionarnom svijetu po prvi put nastaje individualnost. Biti individuum znači biti čovjek u pravom smislu, znači biti zadovoljan, znači više ne htjeti biti drukčiji nego što jest. Romantičar prihvaća revoluciju ali u njoj ne sudjeluje, on prihvaća samo rezultat ali ne i sredstva. On je jedinstven i genijalan, brblja, bježi od svijeta ali ne i od samog sebe. U buci Jenske bitke Hegel čuje kraj historije koja završava Napoleonovim apsolutnim djelom dijalektičke sinteze Gospodara i Roba u Građaninu univerzalne Države i Hegelovim apslutnim znanjem.
Prema kršćanskoj religiji, Individualnost, sinteza Pojedinačnog i Općeg, događa se jedino u onostranosti, nakon smrti čovjeka, što bi imalo smisla samo u slučaju njegove besmrtnosti što je nespojivo samom biti ljudskog bitka. Dakle, kršćanska sinteza mora se izvršiti na ovom svijetu za čovjekova života. To, pak, znači, prema riječima Alexandre Kojevea u knjizi Kako čitai Hegela, da transcendentno Opće – Bog, koje priznaje pojedinačnost, mora biti nadomješteno Općim koje je imanentno svijetu, a ovo imanentno Opće može biti samo Država. Odnos Građanin – Država pokazuje se ispočetka kroz Misterije koje su sinteza između javnog kulta – žrtve i mističnog elementa – Religije, vječna orgija, život proveden u hramovima. Prijelaz čini kult Atleta, živo i dušom prožeto umjetničko djelo koji šuti, umjesto kojega govori pjesnik. Slijedi epsko pjesništvo, književni svijet koji živi u tragediji i umire kao komedija.

5.

U Ranciereovom prikazu političkog dijaloga Gospodari mogu slušati ali ne mogu čuti što im govore Robovi jer ih oni ne priznaju kao ljudska bića, kao bića koja govore. Gospodari koriste idiome moći kojima zajednički jezik nameću kao jezik naredbi. Oni koji pristaju na razumijevanje legitimiraju odnos nejednakosti između Gospodara koji naređuju i Robova koji izvršavaju. Aristotel nam govori da Robovi razumiju jezik ali ga ne posjeduju. U tome je značenje „nesuglasnosti“. Zato i postoji politika jer jer govor nije isto što i govoriti. Ne postoji čak ni dogovor o značenju smisla.
Politička nesuglasnost nije rasprava između pojedinaca i njihovih suprotstavljenih interesa i vrijednosti. To je sukob oko toga tko govori, a tko ne, između onih koji se imaju baviti pitanjima pravednosti i onih koji mogu samo oglasiti svoju bol. Na temelju toga Rancière nudi svoje razumijevanje „klasnog rata“, ne kao sukoba skupina koje imaju suprotne ekonomske interese, već kao sukoba oko toga što je uopće „interes“. Za Rancièrea, to je „borba između onih koji su se predstavili sposobnima upravljati društvenim interesima i onih koji bi trebali samo reproducirati svoj život.“ Jednakost Gospodara i Robova provjerava se u praksi samo lokalno i problematično.
„Razum počinje ondje gdje završavaju diskursi ustrojeni s ciljem da budu u pravu, ondje gdje se prepoznaje jednakost: ne jednakost proglašena zakonom ili silom, ne pasivno prihvaćena jednakost, već djelatna jednakost, potvrđena svakim korakom pješaka koji, u … trajnoj revoluciji u pogledu istine, pronalaze vlastite rečenice kako bi ih drugi mogli razumjeti.“
Za razliku od Gospodara, Robovi su masa bez svojstava, njihova je vrlina zajednička sloboda. Kraj politike, postdemokracija, za Rancierea je lingvistička izvedba nestanka raskola suprotstavljenih strana, pri čemu je svaki pojedinac slika zajednice jednakih dijelova. Imigrant, danađnja je slika identiteta „antropološke golotinje“ u svijetu kojeg drugi ne vide i ne mogu iskoristiti. Zato je u konačnici Ranciereova politika ne jedinstveni svijet, nego svijet konflikta tj svijet konkurentskih svijetova, u prostoru policije, osuđenih da se zajedno prevrću u radikalizaciji beskrajnog krivog ili beskrajnog zla.