Kako vrijeme ide?!

Prije dva dana napunilo se punih pet godina otkad je u bolja prisjećanja otišao jedan od ponajboljih europskih karikaturista druge polovice XX stoljeća, inače naše gore list OTO REISINGER (r. 1927.), s kojim smo se koji dan kasnije oprostili na zagrebačkom Mirogoju.

Poput niza svojih generacijskih kolega, g. Reisinger je u svojoj karijeri imao i povremene izlete u – strip!

Iz jednog od takvih izleta, onoga na stranicama “Plavog vjesnika” tijekom 1964, 1965 i zaključno s veljačom 1966. godine, nastalo je autentično remek-djelo dječjeg stripa “Štefekove pustolovine”, opsega pet epizoda.

Povodom početka izlaženja, sam Štefek je čitateljima “Plavca” zaželio svako dobro u nastupajućoj godini, što je i ilustracija ove objave.

Ja sam se sa “Štefekovim pustolovinama” upoznao na stranicama ZOV-a sredinom 70-ih, gdje su pojedine epizode bile reprizirane.

Bila je to “ljubav na prvi pogled”.

Kada sam 1984. radio monografiju “Hrvatski poslijeratni strip” nije bilo moguće da ona prođe bez Štefeka i njegove “Pustolovine na 220 volti”, makar sam od jednog našeg poznatog crtača (naravno, isto zastupljenog u knjizi) i njegove supruge dobio “špotanciju” zašto ću uvrstiti Reisingera i Dragića (“Tupko”), jer da njih dvojica nisu “autentični stripaši”, pa da će monografija izgubiti na svojoj kvaliteti i – ozbiljnosti?!

Možda njih dvojica i nisu stripaši u smislu “od glave do pete”, ali iz njihova bavljenja stripom koliko god ono bilo “sporedno” u odnosu na temeljno stvaralaštvo – proizašla su ostvarenja svjetskih i svevremenskih vrijednosti.

Isto što je npr. u književnosti ostavio u svoj amanet Slobodan Novak (“Mirisi, zlato i tamjan”, “Izvanbrodski dnevnik”).

Mladen Bjažić, književnik i urednik, nema dileme: “To je naš najbolji strip za djecu, ali i strip o djeci. Ne znam niti jednog književnika koji je toliko uspješno kao Reisinger udahnuo tu dječju crtu u neko od svojih djela!”

Bilo kako bilo, za bjelovarski “Čvor” (vlasnik g. Stjepan Horvat) 1987. godine pripremao sam integralno izdanje “Štefekovih pustolovina” (što je bilo i najavljeno u strip-reviji “Oscar”), trebalo se pojaviti i u broširanom i u tvrdom povezu, ali na kraju je nakladnik odustao.

Dvadesetak godina kasnije “Štefekove pustolovine” su ipak doživjele svoje objavljivanje u albumu – nakladnik je bio “Strip forum”.

Kolega Rudi Aljinović i ja smo dali svoj doprinos cijelom projektu, a Branko Gredelj (koji je tada u “Vedisu” bio zaposlen na mjestu grafičkog urednika) je skenirao i obradio sve table stripa za tisak.

Koliko znam, “Štefekove pustolovine” su imale barem dva izdanja, prvo je izašlo u 500 primjeraka.

2014. godine udruga “Art 9” je g. Otu Reisingeru dodjelila nagradu “Andrija Maurović” za životno djelo na području hrvatskog stripa.

Stjecajem okolnosti, to je posljednja nagrada koju je Reisinger dobio za života.

Uskoro će mu preminuti supruga Pavica (s kojom je bio valjda sedam desetljeća nerazdvojan), on će ozlijediti kuk i završiti u bolnici, a zatim u Domu u Petrovoj ulici…

Svaki put kada bi ga netko od prijatelja, kolega ili samih štovatelja posjetio iskazivao je “dječačku radost”. Posjete se g. Oti nisu trebale najavljivati, svi smo bili dobrodošli.

U svoj stan, u Prilaz Đure Deželića nikada više nije kročio…