ĆEIF IZMEĐU GRANATA

(Monitor, 21. april l995.)

Nije slučajno pogled s Igmana zapala sevdalinka. S neke druge gore, možda te noći, 11. aprila 1995, ne bi tako nepodnošljiva bila svjetlost Sarajeva. Nedirnuto i spokojno; ni ruševina, ni linija razgraničenja. Lažu oči, učinilo se srcu – stvarni su mladići što odlaze u mrklu kišnu noć i stvarna je smrt, samo se ne zna koga će od njih uzeti. Za nama je ostalo Sarajevo. Poslije tri dana boravka u tri godine zarobljenom gradu, shvatite da su drugi već opisali sve što se ovdje može opisati. I svi su nekako složni – još je Šeher đe je nekad bio, ni Miljacka voda presušila. Niko se nije usudio da kaže kako je otkrio tajnu Sarajeva i možda su zato sve priče odavde nedopustivo slične.
Prvo – daljina. Gostima Srpskog građanskog vijeća BiH iz Crne Gore valjalo je, samo u jednom pravcu, kroz četiri i po države putovati stotinak sati. Nekad se do Sarajeva stizalo za čas posla, ovako je poučnije. Noćni voz za Beograd studen ko zmija, kao što se iz priloženog vidi, u Štrpcima nije stajao. Poslije je bilo lako: ojačani predstavnicima antiratne Srbije, junački su otrpjeli dugu, ali rutinsku kontrolu na Kelebiji. Odmah iza granice združene snage su se složile – Mađarska je zapad. Ni hladno pristojni hrvatski carinici nijesu pravili pitanje. Zagreb je bio učtivo nezainteresovan za priličnu dozu ekavice.
Prvo parče Bosne pojavilo se na zagrebačkom autobuskom kolodvoru u liku pristojnog zeničkog autobusa. Dugačka je zemlja Hrvatska. Zagreb, Karlovac, Sinj, do neđe ispod Zadra, pa uz more – vazdan. Preči putevi su u nježnim rukama krajiških Srba. Ako vijugate dovoljno okolo nekako možete izbjeći susret s njima, ali s učinkom narodne armije – nikako. Silnu smo vojsku imali, ko od šale utrefi koju hoćeš kuću na samoj obali.
Nije bilo dosadno. Vozači su blagovremeno opremili autobus muzikom za svakakve putnike i sve teritorije. Goste iz Beograda počastili su spletom prepjeva srpskih otadžbinskih pjesama – sve je isto samo za promjenu, ljuti Bosanci razgone Srbe na buljuke. Dok je trajala Hrvatska, vrtjeli su divne dalmatinske pjesme.
Konačno Bosna – ne baš prava – Herceg Bosna. Tu dođe muzičko zatišje i uopšte muk. Smračeni herceg policajci vježbali su pronicljivost i, onako po bradama, birali koga će priupitati kad je zadnji put bio u Mostaru. Ustanovljeno je, između ostalog, da je Mihailo Vujošević, potpredsjednik SDP-a Crne Gore, posljednji put mostarskim mostom hodio još prije deset godina. Drugi potpredsjednik SDP -a Ramo Bralić bio je uredno obrijan, Herceg Bosna nije trajala ni po sata, i sve je došlo na svoje. Razlijeglo se Bosnom behar probeharao, a bosanski graničari iznad Mostara začas su pokazali lice zemlje za koju nas tako dugo ubjeđuju da je nema. Momci sa zlatnim ljiljanima domaće pažljivi – kao kad ti dolazi neko drag koga si dugo čekao.
Neprijatno im je što moramo desetak minuta pričekati pratnju koja će nas čuvati. Noć je, ruševine Mostara samo se naziru, a vidi se – tu već počinje Sarajevo. Onda Jablanica i Konjic, svitanje u Tarčinu i konačno Igman. S puta se kao na dlanu vide Hadžići. Prije rata izrazito bošnjačko mjesto – JNA ga darovala Karadžiću. „Tamo više nema Bošnjaka, a malo je ostalo i mještana Srba”, objašnjava policajac Armije Bosne i Hercegovine. Adem, tako se predstavio, smireno govori o svojim komšijama: „Naši su položaji blizu i dešava se da nam oni s druge strane linije jednostavno kažu – nemoj danas pucat, danas smo tu mi domaći, sjutra dolaze Zeničaci“. Za neupućene: „Zeničaci“ su Srbi iz Zenice, presađeni ispod Igmana da poprave nacionalnu sliku okoline Sarajeva. Po Karadžićevoj računici nije važno što ih je u Zenici neuporedivo više nego u Hadžićima – glavno je da su na gomilu.
Na Igmanu nema drveta da nije ranjeno. Čitav put do Sarajeva pod kontrolom je bosanske Armije – ali sve što se kreće padinom prema Hrasnici pod okom je Mladićevih nišandžija i na volju im kad će i na koga okinuti. U subotu, 8. aprila, bili su horni za rad, a i autobusi su im u načeli inspirativni, pa se niz Igman moralo pješke. Tako i natrag. Igmanski marš nije baš bezopasan i većini je dosta jedan u životu. Djeca od desetak godina i njihove majke, ipak, za deset maraka svakodnevno gore-dolje nose torbe metiljavim putnicima kad zabasaju na te strane.
Kad siđe u Hrasnicu čovjek se, ako ne zna o čemu se radi, osjeća mnogo bezbjednije. Tu su kuće i igraju se djeca.Varka traje dok Hrasničani ne pokažu juče do temelja razoren dom žene koju danas sahranjuju. Onda vidiš da ni na jednoj zgradi nema prostora većeg od đačke torbe, a da nije nečim pogođen. Tad prestaneš da se opireš i ne povezuješ više ove, sa slikama iz starih filmova. Gotovo je svakom poginuo ili ranjen neko od najrođenijih. Niko ni da te krivo pogleda. Mjesni policajci su se vladali kao da smo im jedina briga na svijetu: trebalo je sačekati dva sata dok se obezbijedi prolaz kroz tunel do opasanog Sarajeva.
Hrasnica je jedan od rubova grada, u njoj mahom žive došljaci – puna je Sandžaklija. Ni deset minuta po dolasku gotovo nikoga od gostiju nije bilo na ulici. Ozloglašene Sandžaklije ih razgrabili i odveli kućama. Neuljudno je prepričavati domaće razgovore, samo detalj: nudimo domaćicu cigaretama, ne puši, kaže, zapalila bi jedino lovćen. Bez lovćena došli u Sarajevo – što ne donijeste makar kamen – jedini je prijekor namjernicima iz zavičaja.
Na ulazu se uči i druga lekcija: ne vrijeđaj Sarajlije, ne odbijaj im čast u kući. Isto se, svo vrijeme boravka u gradu, ponavljalo u bezbroj verzija. „Ne čudite se tolikoj normalnosti”, tumačio je Marko Vešović, „mi znamo ko smo. Ispitali smo svoje, a mislim i ljudske granice. Znamo kolika je izdržljivost ljudskog materijala, znamo kad smo se zastidjeli sebe, kad smo bili ponosni što smo izdržali“.
Dobro smo im, izgleda, došli da pokažu svu svoju raskoš. Čežnjom za normalnim životom, sačuvali su sebe. Zvuči kao ukradeno iz igre. Marko Vešović svjedoči. Ne znaš hoćeš li završiti, ne dan već rečenicu, pa svratiš kod prijatelja na ručak. Poslije pijete vino na terasi naspram Trebevića, a neko pametan upozori da niko nema dvije glave. Pusti nas, bolan, da ćeifimo između granata, kaže čovjek željan života.
Iz iste je priče i tunel, koji povezuje Sarajevo sa slobodnom Bosnom. Onaj kom je prvom pao na pamet prolaz ispod aerodroma, morao je biti beskrajno maštovit, kod nas se to ponekad kaže lud. Onaj ko je preuzeo rizik i stvarno krenuo pod pistu, morao je biti strašno pribran i hrabar. Kopan je krišom – niko nije odao tajnu cijelog Sarajeva. Prilično je blatnjav, moraš ići 850 metara pognut, ali je nedodirljiv i zahvaljujući njemu Sarajevo živi.
I živi svuda. Markale, desetog aprila; kao da tu nikad niko nije čuo ni riječ granata. Svaka tezga je puna, odiše čistoćom – gotovo sve što se prodaje došlo je kroz tunel. Kraj mjesta gdje je pala granata čovjek prodaje vještačko đubrivo po dvije i po i otrov za miše po pet maraka. Rafet Skenderović rodom je iz Crne Gore, i bio je i onog dana na pijaci. „Zar me nijeste vidjeli na televiziji?“
I ovdje se osjeća – diše Sarajevo. Kilo šećera tri marke, a za prošli Bajram bilo 60. Krompiri nekad 20, sad tri marke, jaje sad košta 0,33, a bilo je pet maraka. Pristojna gomila kopriva može se dobiti za jednu – nekad je kilo stizalo do tri marke. Bilo je vrijeme kad su se na Markalama mogle kupiti samo koprive, sad možeš da biraš – voljka ti živa kokoška za 20, voljka priklana za devet maraka. I s valutom se stvari mijenjaju. Nekad je duhan bio najsigurnije sredstvo plaćanja, sad caruje marka, poneko prima i bosanski dinar. Na pitanje može li se što u ovoj trgovini zaraditi, gospođa koja kupuje viski za 21 a prodaje za 25 maraka, smjerno odgovara – može matrak.
U Ulici Vase Miskina nena Hatidža Salihović prodaje čokolade za jednu i po i dvije, i pet žvaka za marku. Strah je.
Otvorene su i radnje: kaput na sniženje sa 120 na 60 maraka, cipele razno – od pedeset do sto. I Baš-čaršije ima. Obnovljena koliko se moglo.
Tri godine tučeno Sarajevo čistije je od Podgorice, što i nije neki podvig. „I od Novog Sada“, priznaje Aleksandar Popov iz Reformske stranke Vojvodine. Sarajlije, i sitna djeca i domaćice, postali su artiljerijski stručnjaci. Svako živi razlikuje PAM od PAT-a, minobacač od tenkovske granate. Najviše ih je poginulo od minobacača. I kod ubijanja se znao red. Dal’ ih je škola naučila il’ su po prirodi dovitljivi, tek, do savršenstva su doveli tehniku gađanja česama i sličnih vojno važnih objekata. Prvo ide jedna granata, pa sačekaš malo da ljudi potrče u pomoć, onda gađaš još jednom. Garantovano uspješno. Uzalud je vlast upozoravala na dosljednost vojnog genija sa Pala – još niko nije ostao mrtav ili ranjen na pločniku.
Nijesi morao po vodu, dovoljno je da hrabar megdandžija utocilja put između dnevne sobe i kuhinje. Tako je 79. godišnji Mensur Dragnić izgubio šest članova familije: ženu, sina, kćer, dvoje unučadi i zeta. „Ne želim da umrem, hoću da vidim kako zločinci odlaze“, kaže penzioner iz Omladinske ulice.
Koleginica iz Oslobođenja Senka Kurtović priča kako je sigurna da njena prijateljica Midheta Kurspahić, kojoj je stradalo četrdeset jedno u porodici, nijednom Srbinu ne bi učinila nikakvo zlo. Senki je od granate iz Nedžarića poginula majka. „Nije mi nikad ni palo na pamet da mrzim Srbe“. Možda može pomoći da se shvati zašto Sarajevo uprkos svemu nije ruševina, susret ranjene majke sa sinom. Prvo pitanje – jesam li izgubila nogu; drugo – jesi li oprao kosu?
Sarajevo se brani na bezbroj načina. Na prilazima gradu padali su kao snoplje. Za dvadeset litara vode čekali su po četrdeset sati. U opkoljenoj Dobrinji živjelo je pedeset hiljada ljudi, pedeset dana ni mrva hrane nije ušla, tukli su ih danonoćno granatama s brda s kojih su mogli domašiti i kamenom, niko nije umro od gladi. Bilo je dvadesetak slučajeva žutice. U ponedjeljak 10. aprila dežurna ljekarka u dobrinjskoj bolnici bila je Jadranka Jelić. Svo vrijeme rata provela je tu. U jesen ’94. otišla je sa petogodišnjim sinom na Korčulu. Izdržali su čitav mjesec dana – Jadranu je bilo tužno bez Sarajeva.
Kad bi, pusto, podgorički hirurzi mogli vidjeti kako cakli podrum dobrinjske bolnice. Vještinu spašavanja naučila su i djeca. Đaci osnovne škole Musa Ćazim Ćatić, svojim vršnjacima u Kopenhagenu poslali su crteže sa cvijećem, bijelim kaldrmama i pticom u vrtu, jezerom u kojem se odmara tišina. Ni jedne granate. Emina Omerčajić se povjerila: „Ja u sebi držim jednu tajnu da je moj tata ranjen“.
U svaki sarajevski dan stane više kulturnih događaja nego što ih je u glavnom gradu Crne Gore, da prostiš, za heftu. U kinu Bosna od devetog aprila obilježavaju sto godina francuskog filma. U toku je proslava 45. godišnjice Univerziteta, u Kamernom teatru svako veče je predstava, na svakom ćošku poneki poziv za učenje stranih jezika i važno obavještenje o početku rada plesne škole.
Poznata je priča o devet ratnih radio stanica. Manje se zna o njihovoj različitosti. Šef nezavisnog Radio Zida Zdravko Grebo objašnjava: „Bilo mi je glupo da Bosnu branim zastavom. Sve smo shvatili kao kulturnu misiju. Iz Sarajeva je otišla srednja klasa, ovdje je došlo mnogo onih koji za vječnu vatru kažu – ono gdje guma gori. Naš zadatak je da budemo urbani radio. Mislim da smo uspjeli; istraživanja pokazuju da imamo mnogo više slušalaca nego što je urbanih ljudi u Sarajevu.“
Uništenju grada samo se gradom može suprostaviti. Sarajevo pokazuje snagu da i one nesretnike, koji su se ovdje survali kao u izbjeglički logor, preoblikuje po sopstvenoj mjeri. Posljednja linija odbrane je smijeh. Niko na svijetu ne bi tako imao snage da u lice prkosi vlastitoj tragediji. Kad se počelo sahranjivati na koševskom stadionu, sretnu se dva prijatelja. Šta ima? Ništa, a kod tebe? Poginula mi majka. I gdje je sahranjena? U šesnaestercu. Vic je vic – stvar je izbora hoćete li se smijati ili plakati.
U takvom Sarajevu održana je druga Skupština građana srpske nacionalnosti. Srbi nevjerni velikoj Srbiji iz čitave slobodne Bosne branili su pravo na zajednički život. Razgovori i susreti raznih važnih ljudi posebna su priča. Gizdavo Sarajevo lijepo je srelo goste iz Srbije i Crne Gore. Samo se ovaj grad mogao radovati pruženoj ruci čak i ako je prazna. Nijesu naivni Bosanci – to se oni brane od mržnje.
Zaduženi za brojanje u UNPROFOR-u potvrdili su da je na dan Skupštine na Sarajevo odaslato dvanaest granata. Jedna od njih, samo da je malko pričekala, bila bi uzor bratoubilaštva. Zakasnismo minut i izvukosmo se. Nije promašila. Maja Džokić je žurila kući s odbojkaškog treninga. Imala je sedamnaest godina.

(Znali ste)