Ne rekoh, tu na skupštini Srpskog građanskog vijeća u opkoljenom gradu, čiji smo bili gosti, upoznao sam Jovana Divjaka, generala Armije BiH. Vrlo je rado pristao da bude sagovornik Monitora, već je bio čuo da tako nekakvo čudo izlazi u Crnoj Gori. Kasnije smo se , po završetku rata, sretali i družili nekoliko puta u Sarajevu, Više puta je davao intervju Monitoru.

One koji tri godine uživo posmatraju kako Sarajevo ubijaju kao da je zvijer, ovdje najviše zbuni to što Sarajlije nijesu izgubile ni sram, ni strah, ni obične ljudske navike. Treba razumjeti goste. Svako polazi od sebe i svako ima pravo da sumnja bi li ovako nešto izdžao, a ostao čitav. Sarajevo je izdržalo i tu je tajna lakoće kojom je dočekalo namjernike iz Crne Gore i Srbije. Tri godine su im s ove strane Drine nesmetano stizale samo granate, konačno su stigli prijatelji – ko se normalan ne bi obradovao?

Važna je stvar radovati se gostima – to može samo ko je sačuvao dom. Sarajalije su odnekud znale da je, koliko i linije fronta, važno održati i linije normalnog života – u protivnom ljudi bi ovdje dolazili kao u zoološki vrt. Važno je, u gradu u kojem je poginulo same djece hiljadu i sedam stotina, da đaci idu u škole, pa nek je na njihove krovove i dvorišta palo bar petnaest granata. Važno je da ljudi ne zaborave da osim krvi i ubijanja postoji i neki drukčiji svijet, da se znaju najnoviji rezultati NBA lige i svašta o filmovima koji neće stići u Sarajevo. Važno je da 10. aprila devet autobusa vozi „na ustaljenim linijama“ od Čengić-Vile do Doma ljiljana, da je ekološko društvo u krugu koševske bolnice zasadilo sto novih sadnica, da rade svi „važniji gradski telefoni“, plus onaj za neeksplodirane mine, i važno je da su Sarajke lijepe.

U gradu bez promašene zgrade nijesmo vidjeli nijedan grafit koji poziva na mržnju i osvetu. Sarajevo nije nakićeno zastavama, ni državnim ni ostalim. Nije za njega paradni patriotizam. Na ulicama nema naoružanih; jedino policajci, ležerni i predusretljivi. Nakon obračuna s moćnim bandama, nasilje i kriminal svedeni su, kažu, na normu od prije rata. Žestoki momci iz čaršije, kad se sručilo s brda, prvi su stali u odbranu svoga grada. Nove legende su, onako odoka, počele da oslobađaju ljude i svakojakih viškova vrijednosti. Ko je imao pušku mogao je da staruši i dijeli pravdu. Sarajevo nije htjelo da trpi ni njihov zulum: pod pritiskom ljudi iz komšiluka, vlast je stala na kraj samoniklim ratnicima. Sarajlije, ipak, ne zaboravljaju: na listama najzaslužnijih za odbranu grada koje se prave na treću godišnjicu rata u vrhu je „Jukina raja“.

Ankete pokazuju da je među političarima Stjepan Kljujić prvi shvatio šta se sprema Sarajevu – Izetbegović je negdje po sredini. Svačemu se čovjek ovdje može čuditi, a najviše – kako je grad uopšte odbranjen. Prvi načelnik štaba bosanske Armije Sefer Halilović nedavno je u novinama objasnio da je u proljeće ’92. bilo 11.800 naoružanih boraca. Vojske je, naravno, bilo više – jedna puška za trojicu.

Nije ništa naročito sresti čovjeka koji je dva mjeseca na liniju odlazio sa sjekirom. Kući je – ženi i djeci – ostavaljao jedinu bombu. Sarajevo je, tvrde stručnjaci, čvršće opasano nego nekad Berlin. Okolo je, vele, načičkano preko hiljadu komada razne artiljerije. General Armije Bosne i Hercegovine Jovan Divjak za Monitor kaže: „Oko Sarajeva je i ovog trenutka van kontrole UMPROFOR-a više od trista oruđa preko 12,7 milimetara.“

Nema parčeta grada koje ne mogu da dohvate. Nema ni pravila. Nije baš po propisu da tenkovi narodne armije s daljine odakle se može domašiti i praćkom, tuku kuću po kuću, stan po stan, ali, eto, dešavalo se. I sad, tamo prema Nedžarićima, redovi kuća razoreni do metar iznad temelja, nijemo svjedoče o slavnom vojevanju. Čitava je jedino pravoslavna crkva. I nju su utrefili – obnovljena je. Sve i da je tome odobrovoljen kakav nadležni svetac, zgradi Oslobođenja ne bi mogao da pomogne. Samo su cilj promašili strijelci: iz atomskog skloništa, par stotina metara od njih, svakog su dana izašle novine.

Nije propisano ni da se na tenkove ide bez artiljerijskog oružja i protivtenkovskih mina. Išli su sarajevski momci. Ko priđe dovoljno blizu, šanse su mu fifti-fifti – ovo je grad najljepših invalida. Po pravilu službe, a ni onako, ne preporučuje se gađati tenk „osom“ iz zatvorenog prostora, čisto zato što, kad se ispali projektil, izbija plamen opasan po život bar 20 metara unatrag. Jedno su pravila, drugo sarajevska raja. Mokre deke kako-tako štite od plamena i – šta ti Bog da. U početku podvizi odabranih, postali su opšta pojava: nišandžije su pronašle ugao da plamen odbijanjem u zidove napravi krug oko njih dok se ne smiri. Ako dobro izračunaju, a ogroman ih pritisak ne izbaci na ulicu – mirna Bosna.

S najbližeg brda, odakle su gruhali tenkovi, Mladićevi oslobodioci su u Dobrinji mogli razaznati lica svojih meta. Ljudi čije su najrođenije ubijali čak i u podrumima, i nijesu imali izbora. Sam juriš je, kažu, trajao kratko. Svi koji imaju ambiciju da razjasne ima li sloboda cijenu trebalo bi, ipak, da navrate u Dobrinju i vide njene vrtove i grobove.

„Boravak u Sarajevu obavezuje na stav, na poruku. Puko svjedočenje, koliko god bilo istinito, nedovoljno je za nepodnošljivu odgovornost koja vam je nametnuta. Sarajevo je antropološki i civilizacijski fenomen. I ako ga sravne sa zemljom, ono će, ne samo opstati, nego izrasti na nov i neslućen način. Sarajlije su ljudi koji su odoljeli strašnom iskušenju smrti i uništenja. Sve su izdržali, a da ništa od svoje ljudskosti nijesu izgubili, naprotiv“, sabrao je utiske Mihailo Vujošević, potpredsjednik SDP Crne Gore.

Sve je u Bosni povezano – i najneupućeniji to brzo osjete. U subotu, 8. aprila, televizija sa Pala raspirivala je optimističke poruke o neprobojnim linijama fronta na Vlašiću. Bosanska televizija je prikazala vlašićki plato, a ono, na vrh releja, šest ljiljana vezenih u zlatu. I pod zastavom Milošević. Savo, prvoborac Armije BiH sjutradan je dohitao u Sarajevo na Skupštinu građana srpske nacionalnosti. Novinarima je kratko rekao: „Ovo je rat protiv mojih komšija, protiv moje zemlje, protiv svih mojih životnih principa.“

Pao Vlašić – Sarajlije su nepogrešivo znale – eto nama granata. Karadžić, puška ubojita, tu nikad ne omane: za svaku izgubljenu vojničku bitku uzima danak u civilima. To veče je ubijena Maja Džokić – neko je morao da plati. General Divjak objašnjava šta se, u stvari, desilo u centralnoj Bosni: „Akcija na Vlašiću odgovor je na napade Karadžićeve paravojske na naš Peti korpus. Morali smo smanjiti pritisak na Bihaćku regiju. Mi smo, uostalom, i prihvatili prekid vatre u vrijeme kad smo na drugim ratištima pobjeđivali, najviše zato da bi osujetili napade na Bihać. Oni nikad nijesu prestali – u januaru je tamo umrlo 40 beba. Bihać nije pao niti će pasti, general Dudaković ponovo je izašao na hrvatsku granicu, vratili smo Vlašić, a u rejonu Ban Brda i Stolica, Karadžićeva vojska se nalazi u okruženju. To je rezultat posljednjih borbi.”

U Sarajevo su dolijetale granate. Ljudi su se bili malo odvikli – ponovo strah „kao prvi put“. Nijesu baš optimističke prognoze Jovana Divjaka, među običnim svijetom najomiljenijeg generala bosanske Armije. „Ukoliko Karadžić ne prihvati plan Kontakt grupe rat će potrajati. Oni nas ne mogu pobijediti. Ni mi još dugo ne možemo napraviti strateški preokret. Da ilustrujem: agresor ima 400 tenkova, Armija BiH 50, oni 1.800 artiljerijskih oruđa preko 12,7 milimetara, a mi 400. To se ne nadoknađuje lako. Siguran sam da neće doći do ukidanja embarga na uvoz oružja. Zato se moramo osloniti na vlastite snage, a najveća stavka u našem naoružavanju je ratni plijen.“ Ako ičijim, treba vjerovati procjenama generala Divjaka – neko je izračunao da je za prve dvije godine rata pješke obišao 1.500 kilometara prvih linija i pohodio preko 40.000 boraca.

Sarajlijama kao da je suđeno. Kad god Mladić izgubi neku bitku, može da se utješi – ovu metu ne može promašiti. „Njemu pogine 10 ratnika, on pobije 50 civila“, kaže Senka Kurtagić. Ratna statistika je još gora: od 10.500 poginulih u Sarajevu, 90 odsto su civili. Svejedno, grad okuplja ljude. Druga Skupština građana srpske nacionalnosti i Sabor građana Bosanske Krajine kao da su namjerno održani u isto vrijeme da bi se bolje vidjela čitava tragedija Bosne. Mirko Pejanović, član Predsjedništva BiH i predsjednik Srpskog građanskog vijeća: „Sto hiljada Srba je poginulo, 500 hiljada raseljeno, oko 150 hiljada živi na teritoriji pod kontrolom legalnih vlasti, ostali su u željeznim okovima paljanske vladavine, gurnuti u zločin.“ A na Saboru Krajišnika ređali su se podaci pred kojima se nijemi. Krajišnici hoće kući. „Samo tamo znam odakle sunce izlazi i gdje zalazi“, povjerio je Ismet Šehić. Saboru su prisustvovali predstavnici Srpskog građanskog vijeća. „Krajina je Bosna i ostaće Bosna“, rekao je Savo Bjelobrk.

Sa Skupštine građana srpske nacionalnosti Ejup Ganić, član državnog Predsjedništva, poručio je Srbima koji su napustili Bosnu: „Ne znam da li vam je kuća čitava, ali vaša avlija, vaša njiva, vaš komad neba vas čeka.“

Juče je objavljen izvještaj Tadeuša Mazovjeckog, specijalnog izvjestioca UN za ljudska prava na području bivše Jugoslavije – etničko čišćenje na teritorijama pod srpskom kontrolom u Bosni praktično je završeno. Iz Haga je stigao glas – na Radovana Karadžića s društvom pala je sumnja da su ratni zločinci. Možda je ipak najnelagodnije Srbima u Bosni, koji su joj ostali vjerni. Karadžićev ratni učinak stigao je do Haga: prav-kriv, ponuđeno mu je pola Bosne. Nije lako ni pomisliti šta bi bilo sa Srbima u Federaciji kad bi mjera bila sudbina Bošnjaka i Hrvata u Karadžićevoj državi. Alija Izetbgović je rekao: „Cjelovita Bosna moguća je samo kao demokratska država. Mi ne možemo imati naš cilj, a njihovu političku logiku. Mi ne možemo rezonirati na sljedeći način: oni ruše džamije, mi ćemo rušiti crkve, oni protjeruju naš narod, mi ćemo protjerivati njihov.“

O statusu Srba u Federaciji još će se sigurno tek govoriti. Predstavnici Srpskog građanskog vijeća predlažu da Srbi i u ustavu federacije budu prihvaćeni „kao treći konstitutivan narod“, kako bi model ravnopravnosti, koji bi vrijedio za cijelu Bosnu i Hercegovinu, bio sačuvan. U Sarajevu se još nadaju da se „neće dijeliti nedjeljivo”. Kao ni umjetničku sliku, ne možeš, kažu, rastaviti

ni Bosnu a da joj ne uništiš dušu.

Sarajevo je tih dana sretalo goste. Crnogorskoj delegaciji niko nije ni natuknuo da dolazi iz Karadžićeve postojbine, tamo se broji Marko Vešović. I kroz ovaj rat Sarajlije čuvaju olovnu crnogorsku priču. Istinita je. Crnogorcu Vasku Lukoviću, oficiru bosanske Armije, Karadžićevi pod Trebevićem ubili sina. Vratićemo ti mrtvo dijete ako se predaš – garantovali su. Idi sine, smogla je majka Vaska Lukovića. Lagali su časni ratnici sa Pala. Noću su mještani izvukli i sklonili poginulog dječaka. Zlatni ljiljan Vlado Vaskov Luković vraćen je kući. Zna mu se grob.