“Kad gledam jedno moderno djelo, odmah se pitam da li zaslužuje da bude drevno” Borges

Iako sam sjećanje počela s Dubravkom Bibanovićem, usput sam se sjetila i Zorana Bečića koji će mi postati dobar prijatelj nakon što je igrao u mojoj predstavi Ptice zaljubljen (decembra 1986, Pozorište mladih). Gledala sam Zorana u mnogim predstavama, naročito oduševljena “njegovim” Idiotom, u Kamernom, da ne pominjem njegov dubok i senzualan glas kojim je zadivljujuće čitao poeziju. Nisam znala da je njemu dodijeljeno da čita i poeziju Nazima Hikmeta na radiju III program, slučajno sam ga čula kako govori pjesme ovog turskog pjesnika u mom prevodu, koje sam bila poslala urednici Vojki Đikić. Poezija N.Hikmeta ne spada u ono što me uznosi, a što tražim u stihovima, ali je glas Zorana Bečića bio tako čaroban, kao da je otvarao nebesa i zvijezde, pa je i Hikmetova poezija postala čarolija. Sutradan sam otišla u Narodno i potražila ga. On je bez prenemaganja, iako me nije znao, odmah sišao da se vidi sa mnom, a ja mu odmah predložila da igra Bijelog Princa u mojoj predstavi i dala mu knjigu Iz bilježaka Babur Šaha, na osnovu koje sam predstavu zamislila. Zoran će me potom vrlo brzo nazvati, i pristati da glumi. Knjiga mu se dopala, nadasve II dio. Smatrao je da ratove upravo vode muškarci koje sam tu opisala, naročito oni poput «mog» Rana Sange. Zamolila sam ga da pozove i Nadu Đurevsku, koja je pristala da bude off moje Kraljice, a i njen glas je bio predivan, poput neke nebeske muzike. Istovremeno je veliki koreograf Zlatko Mikulić pristao da pravi scenski pokret s baletanima Tefedom Abazović i Stefanon Bagiu, kao što je i Čedo Kostović, već slavni dizajner, pristao da uradi plakat.
Bez obzira na grozan dizajn i užasna sjedišta, bila sam sentimentalna prema Pozorištu mladih, jer je podignuto na mjestu Pozorišta lutaka, gdje sam kao dijete vidjela sve predstave. Tu smo brat i ja išli i po paketiće za Novu godinu. Direktor Pozorišta, Adolf Pomezni, koji je možda i njegov osnivač 1950, prerušavao se u Deda Mraza i dijelio nam te paketiće pune mašte; prije svake predstave bi nas pozdravio, a nakon predstave, izlazio na scenu, postavljao nam pitanja o tom što smo vidjeli, o lutkama, o nama.
U Pozorištu mladih davale su se i kasnije lutkarske predstave.
Može zvučati kao samohvala, ali sam sigurna da nije bila ni malo loša ta moja ideja, čak svjesna da je taj poetski spektakl pružio užitak gledalištu. U njoj sam uz Beethovenovu muziku koristila i projekcije orijentalnih minijatura na zidu, spajajući, kao i u svojoj poeziji, moju viziju Orijenta i Zapada. Predstavu su gledali i članovi moje obitelji, pa i teta Begajeta udata Grebo, tatina rodica, koja je cijeli život stavljala surmu na svoje kao more plave oči, i ostala koketa do duboke starosti koju je doživjela. A bilo je i mojih prijatelja, Ranka Perišić je veoma pomogla za reklamu knjige već u auli Pozorišta. U publici se našao i pokoji moj student, a glavni je bio Nenad Filipović. Ni jedan kolega s Fakulteta na kome sam tad već bila docent! Tu su bili i Mile Stojić i Hasija Borić, kojima sam i danas zahvalna na interesiranju koje su pokazali. Bila je tu i mlada glumica Emina Minka Muftić, koja će mi nakon rata postati najbolja prijateljica, i igrati u svim mojim sarajevskim predstavama, pa i u „Susretu“ koji sam režirala u SARTR-u. Ona će čitati i odlomke iz mojih knjiga na svim mojim sarajevskim promocijama. Osoba delikatna, velikodušna, inteligentna, poetična, i lijepa. Samosvojna, bez pomoći biblije zvane Simone de Beauvoir.
Biban tada nije bio u Sarajevu i nije vidio moju predstavu. Mada mi je nakon rata spočitavao što mu se petljam u feud, i to vrlo drsko, čak zbog tog napao i svog prijatelja Plakala, direktora SARTR-a, ubrzo je, pošto je vidio moje filmove i predstave, kao „Telefonski poziv“ u Kamernom – gdje je opet igrala Minka Muftić, kao i Izudin Bajrović, moji vjerni interpretatori poezije -, da, Biban je javno priznao pred auditorijem : Jasna nas je pobijedila! To je izjavio za vrijeme promocije mojih knjiga koje je sam organizirao u “svom“ klubu engleskog tipa, ali je ponavljao i kasnije, hvaleći neumorno moj umjetnički senzibilitet. Čak me je nagovarao da mu budem asistent, predlagao da putujemo zajedno po svijetu u vezi s nekim projektom. Izgleda da mu se pružila bila izuzetna prilika za to. „Zašto ja koju si toliko kritikovao?“ pitala sam, na što je odgovorio: „Ja sam okorjeli profesionalac, treba mi tvoj sens…“ Njegovi planovi su, međutim, ubrzo pali u vodu, a ja nisam imala prilike ni da razmislim o prijedlogu. U međuvremenu sam pravila i u Parizu, i u Sarajevu još mnoge predstave, ili filmove za BHTV, FTV, TVSA, za Sarajevsku zimu, kao i za neke festivale u Parizu ( npr. Festival de toutes les cultures) i Strasbourgu, a Biban nije prestao da me okiva u zvijezde.
Voljela sam se viđati s njim, i viđala sam ga sve do smrti, koja ga je naglo odnijela, potpomognuta teškom bolešću i neurednim bohemskim životom. Pauza našeg druženja bio je rat devedesetih koji je prvo jedno vrijeme bio u Zagrebu, i doživio “ teror Hrvata, kao i svi bosanski muslimani », kako se izrazio, a potom je otišao u London. Poslije rata se vratio u Sarajevo, gdje mi je bio susjed na katu. U to doba je pravio predstave u Slozi, a onda se zaposlio i na Federalnoj televiziji. Do posljednjeg časa je igrao loto i kladio se, i kad više nije mogao izlaziti iz kuće, molio me da mu uplaćujem u kladionici u Ferhadiji. I ja sam to činila, a on svakodnevno dobivao po nekoliko hiljada KM na okladi.
Na povratku u Sarajevo iz Londona, odakle su mu i posljednja supruga i kćerka, počeo je da piše roman. Pitao me je da li mu smeta što je za model lika profesorice uzeo mene. Mislim da je tu čak stajalo moje puno ime i prezime. Bilo mi je sasvim svejedno. Rekla sam mu da to svakako neću biti ja, iako tu bilo bezbroj elemenata moje ličnosti. Ni jedan pisac još nije bio u stanju da obuhvati cjelovitu stvarnu ličnost u svojoj fikciji, a svi likovi koje vidimo čitajući samo su reminiscence, daleki eho neke realne ličnosti. Još češće kokteli napravljeni od više ličnosti. Što god da napišeš, to će biti i ostati samo tvoj lik, napomenula sam Bibanu.
Kao ni mnoge druge stvari, Biban ni taj roman priveo kraju. Bio je ipak kratkog daha, bez dovoljno discipline i mogućnosti izolacije ; trebalo mu je društvo, da ne kažem obožavaoci, a znamo da za pisanje, naročito romana, treba potpuni « lockdown », da upotrijebim ovu užasnu riječ vezanu za COVID. Ne znam što je danas s tim rukopisom čije stranice mi je čitao, kad bi me pozvao na kafu. Možda nije ostalo mnogo da se stavi tačka na njega?
Kao amater lijepe poezije (zaljubljenik, a ne neprofesionalac, autor barem jedne zbirke pjesama), Biban je bio i amater lijepih žena, pića, i Dostojevskog, i kao i slavni ruski autor, i sam bio strastveni kockar. Već sam pomenula da je mogao biti i izvrstan glumac. Recitovao je divno stihove, najuzbudljivije Jesenjinove. Meni je ne jednom recitovao Pismo ženi: “Vi pamtite –/Vi, naravno, sve pamtite –/Kako sam stajao/kraj zida pored Vas,/I sebe, kako u toj sobi plamtite,/ U lice mi bacajući/Svoj ljutit, oštar glas./Govorili ste/ Da ste svega siti/I da ja samo/Za skandale znam,/Da morate svom poslu veni biti,/ A ja u blato/Neka srljam sam./Voljena!/ Niste Vi voleli mene!/ Ni slutili da usred sveta tog/Kao konj, beo od vlastite pene, …/Licem uz lice/Ne vidi se lice,/Veliko se vidi tek na odstojanju./Kad more pritisnu vihori i tmice,/Lađa je tad u jadnom stanju./Zemlja je – lađa! … /Voljena!/Zadavah Vam muke./Očima umornim/Gde je tuga sjala/Gledaste moje pjane bruke/I kako stradam od skandala…./ Oprostite…/Znam: i vi ste sad druga/I s mužem koji/Ozbiljnost je sama,/Ne trebaju Vam taj naš jad i tuga,/Nimalo nisam/ Ja potreban Vama./Živite tako/ Stremeći sve dalje,/ Dok Vas štiti vaš krov obnovljeni,/ Seća Vas se uvek/ I pozdrav Vam šalje/ Vaš poznanik/Sergej Jesenjin
Biban je režirao predstave posvuda u Jugoslavije, najviše u Beogradu, Nišu, Osijeku, Tuzli, Sarajevu, itd, a za vrijeme svog boravka kao izbjeglica u Londonu pokušao je 1994. osnovati teatar sa sarajevskim pozorišnim ljudima. Na premijeri predstave, čiji je bio kompletni autor (dramaturg, scenograf, režiser i glumac) bilo je cijelo izbjegličko Sarajevo, između ostalih i Miro Jančić, nekadašnji direktor Narodnog pozorišta. Ovo sam saznala od Duška Ščepanovića koji je također bio u gledalištu.
Pred kraj života, Biban je napravio dugometražni tv-film, Zaboravljena poslovica, (scenario Irfan Horozović) ; tu se i ja pojavljujem, ali film nisam gledala. A jedna od prvih predstava koju je pravio nakon povratka iz Londona u Sarajevo, bila je po tekstu Alije Nametka, vani, na trgu, ispred Baščaršijske džamije. Naslov sam bila zaboravila, napomenuo mi opet Duško Ščepanović : Omer za načvama! I sam naslov je užasan kao i cijela, seljačka predstava, koju je režiser pokušao osuvremeniti unoseći elemente američkog mjuzikla. Ipak je sve odisalo teškim primitivizmom, a nadasve tekst. Tu se spominje predmet za sijanje brašna koji nije u upotrebi vjerovatno od osmanskog doba. Predstava je trebala da bude komedija o teškom životu seljaka. Za mene velika tuga i dosada. Gledala sam ozarena lica oko sebe, koja su očito uživala, ili se pravila da uživaju u spektaklu, a ja tonula u sve veću depresiju. Nisam mogla sebi doći da zaljubljenik Boba Wilsona može tako nešto uzeti da režira. Pokrovitelj predstave bio je čini mi se Mujezinović, u tom času ili gradonačelnik grada, ili ministar za kulturu. Nesretna zbog nivoa na koji je spao sarajevski teatar, primijetila sam to i Bibanu na koktelu nakon predstave, gdje se služilo šerbe, na što mi je odgovorio da bi pravio i još gore, ako mu dadnu dovoljno novaca za to.
U Klub su rijetko svraćali pjesnici Slobodan Blagojević i Hamdija Demirović. A kad bi došli, sjedela bih s njima. Njihovo društvo mi je uvijek prijalo. Hamdija je bio izuzetno šarmantan i lijep mladić, u koga su sigurno bili zaljubljeni svi mladići ali i djevojke. Bio je i ostao drag, topao, i oštar u kritikama. A obojica su i tada bili izuzetno obrazovani, ako ne i najobrazovaniji među svim pjesnicima, veliki i senzibilni autori. S tim što je Slobodan bio više cerebralan pjesnik, a Hamdija visceralan. S njima je često u društvu bio i Todor Dutina, jedan od rijetkih provincijalaca s kojima su se njih dvojica družili. Dutina će kasnije iz Markovićeve stranke u posljednji čas preplivati u SDS, što je došao da mi kaže na Fakultet jedno veče, nakon mojih časova. – Ako si preplivao u SDS, onda više ne kucaj na vrata mog kabineta, zaprijetila sam Dutini, koji će za vrijeme rata postati važan čimbenik u toj nacionalističkoj partiji. Na francuskom radiju RFI, gdje sam radila za vrijeme rata, ponekad bismo dobili depešu o tome šta je rekao izvjesni Dutinar, kako su Francuzi prozvali pjesnika, ali ne tako često, za čim je ovaj vjerovatno čeznuo. Nakon rata sam ga čak vidjela na bosanskoj televiziji. I opet je negdje bio “preplivao” jer je hvalio cjelovitu i nezavisnu BiH, uz to postao i bosanski ambasador neke zemlje. “Dutinar” mi je ipak ispao prijatelj, jer me je upozorio “da će Sarajevo biti bombardovano odozgo, odozdo, od svagde”. U šta neki moji prijatelji nisu povjerovali kad sam im prenijela, sva očajna, optuživši me da od srbofobije ne vidim kakve zločine čine Hrvati.
Sa Slobodanom i Hamdijom, nikad neću prestati da se družim, ni kad odu u Beograd. Sarađivaću s Delom gdje je Slobodan bio glavni urednik do rata devedesetih, a potom i kad odu u Holandiju, gdje će Slobodan uređivati jedan časopis na engleskom, s kojim ću i ja sarađivati. Najintenzivnija naša druženja bila su ipak prije devedesetih, za vrijeme MES-a, tad smo gledali sve gotovo predstave od jutra do sutra na tom međunarodnom festivalu, nekad išli i na konferencije za štampu, a uvečer odlazili u restorane s raznim slavnim režiserima i glumcima iz cijele Jugoslavije. Njih je poznavao Hamdija, blizak prijatelj Jovana Ćirilova, umjetničkog direktora i selektora festivala BITEF, Beograd, sve do kraja života 2014. I moji prijatelji i ja bili smo veliki amateurs de théâtre, a imali smo gotovo identičan ukus. Ja sam znala napuštati dosadne predstave, premda bile proglašene genijalnim, iako mi je bilo žao učinjenog napora, naročito glumačkog. Rijetko su glumci krivi za neuspjelu predstavu. Slobodan je, mislim, ipak, ostajao pristojno do kraja. Jednom sam na neki izvikanu predstavu u Pozorište mladih povela i svoju trogodišnju nećakinju. Čim su se ugasila svjetla, a mrak potrajao, moja nećakinja se rasplakala i nastavila da urliče sve dok nismo pobjegli iz sale. “Spasi te ono dijete od užasne predstave”, reći će mi kasnije Slobodan.
I danas se vidimo, ponekad i na Uskrsu kod fra Mile Babića, kad sam u Sarajevu. A njih dvojica su se definitivno vratili u Sarajevo gdje su se u glavnom izolovali. Ne idu više ni u pozorišta, ne prate ni MES, ni SFF. Zadržali su isti ukus, isti rafinman i u umjetnosti i kulturi, u književnosti i u čojstvu.
Na MES-u sam gledala dozlaboga dosadne, nijeme predstave Materića, koje su imale velikog uspjeha. Ništa u tim kreacijama nisam razumjela, gdje je ritam bio gori od uspavljujućeg. Po nesreći, desilo mi se jednom da sam u sredini reda i nisam mogla pobjeći, a ni razmišljati o svojim stvarima, praviti projekte, što obično radim na takvim performansima. Neke loše predstave daju ti mogućnost da odlutaš, sanjariš o drugim stvarima, budu korisne za vlastito stvaralaštvo. Ova je bila toliko iritirajuća da mi je samo grebala po nervima. Čula sam strašnu buku, a predstava bila nijema !
Devedesetih – rat bijesni u Bosni – u Théâtre de la Bastille, opet ću gledati neku kreaciju istog autora. Jedno vrijeme je Materić, poznat prvenstveno kao prijatelj budućeg Nemanje Kusturice, uspio da se “probije” i realizuje svoja « djela » u značajnim pariškim kazalištima, bez ikakve sumnje potpomognut pomenutim sineastom, svojim ideološkim istomišljenikom i prijateljem. Ova predstava je bila još gora od svih dosadašnjih. Na samom početku na scenu izlazi mlada žena noseći ikonu, potom se pojavljuje vuk, ili vukodlak?, i kolje je. Ton i poruka su jasno date. Mnogi gledaoci, koji naravno nisu na isti način shvatili poruku, napustili su predstavu zbog njenog “kvaliteta”, ostalo dvoje, troje na kraju, ja jedna od njih jer sam o njoj imala namjeru pisati. Mislim da je iza ovog, još jedan pokušaj napravio isti “umjetnik” u još većem teatru, i to je bilo i njegovo posljednje gostovanje u Parizu.