Barem dvadesetak puta odgledao sam poznati domaći film „Tko pjeva zlo ne misli“, a barem još u desetak navrata prošao pored televizora kad se reprizirao, zastao i odgledao poneku scenu i svaki put sam uživao kao prasac nad sočnim kopanjem. Vjerujem da je tako svaki stanovnik Hrvatske stariji od trideset godina vidio taj film barem desetak puta. Ipak, postoji nešto što mi je svaki put promaklo, dokaz kako možemo biti slijepi i za ono što nam je bjelodano izloženo pred nosom.

Kakva je razlika seksualnih života Peričine majke i tete Mine?

Peričina majka – Ana Šafranek – udana je žena, ljepuškasti vamp za čijom suknjom trči gospodin Fulir, a teta Mina je sirota, pomalo ocvala usidjelica kojoj bi života himna mogla biti stara purgerska pjesmica „…bez dečka bit svakoj je curici muka, pa bio on suh k’o komarac. Kakav je – takav je, drži ga – ne daj ga, jer je muškarac…“

Ipak, kad se pogledaju njih dvije u životnoj fazi koju film prikazuje, razlika njihovih spolnih života je – nikakva.

Ana Šafranek je koketa koja provodi dane čitajući slabunjave sladunjave herc-romane poput „Moderne grešnice“, a teta Mina samo uzdiše i prevrće očima kad se spomene gospodin Fulir, ne zna kako bi se držala kad je on u blizini, a vjerojatno bi reagirala jednako da je i bilo koji drugi slobodan muškarac u pitanju.

Ne smije nas zavarati što je Peričina mama udana žena s djetetom. Lako moguće se teta Mina svojevremeno sporadično povlačila i drpala s nekim soldatima po žbunju. Pretpostavka je da se Peričina mama svojevremeno zaljubila, udala, pa zatrudnjela, iako je slijed mogao biti i drugačiji. Recimo, da je u času nerazumne opijenosti popustila usplamtjelom mladcu na putu za Abesiniju, Peričinom kasnije ocu Franji Šafraneku, zatrudnjela, pa se našla prinuđena vjenčati, dok Mina nije bila „te sreće“ da zatrudni s nekim časnikom, pa joj je udaja promakla. Iako to znači da je nekakve seksualne živosti nekoć bilo u većoj ili manjoj mjeri, to nimalo ne mijenja na stvari.

Film zatiče naše omiljene junake u razdoblju kad Ana s Franjom više nema nikakve strasne odnose, više joj ide na živce i pomalo joj se gadi, dijele bračnu postelju, ali u njoj vlada seksualna čamotinja, a Mini je od neupotrebe međunožja himen možda ponovo izrastao. I jedna i druga su zdrave ženske s prirodnim psiho-fizičkim potrebama, i jedna i druga sanjaju gospodina Fulira, a to što Fulir bi mamu dok Minu jedva zamjećuje (više mu je smetnja), zapravo ne čini razliku jer ni jedna ni druga ništa ne realiziraju. To što se Mina na kraju vjenča s Fulirom također ne čini značajnu razliku jer se nedvojbeno naznačuje da će nakon što ceremonijalno konzumiraju brak ubrzo upasti u rutinu nejebice.

Njihovi partneri, Franjo Šafranek i gospodin Fulir, u istoj su situaciji. Peričin otac utapa spolnu uskraćenost za šankom kod Žnidaršića, a Fulir pokušava, pokušava, pokušava (a kroz to vrijeme je suha kurca) da bi na kraju dobio utješnu nagradu, vrapca umjesto goluba.

Jedina koja u toj otužnosti drži luč seksualne svijetlosti je gospođa je koja vodi „salon za glačanje košulja“ u dvorištu, ali čak ni banuvši u njezinu jazbinu razgnjevljeni Šafranek niti ne pokušava osvojiti gol u gostima. (Majstorstvo Kreše Golika, režisera filma, vidljivo je već i iz tog detalja: za ulogu raspašoj-susjede odabrao je Vidu Jerman, jednu od najseksipilnijih žena koje sam vidio u stvarnom životu, ali je za potrebe filma prigušio, suspregnuo njenu enormnu privlačnost.)

Ljudi nedvojbeno vole spomenuti film zbog onoga što u njemu vide, ali nije isključeno da im je drag i zbog poruka koje podsvjesno primaju, nesvjesno usvajaju kao razumljive, uvjerljive i bliske, u likovima prepoznaju sebe. Ukoliko je ovo drugo točno, široka omiljenost filma se može tumačiti kao pokazatelj opće seksualne uskraćenosti, kao upozorenje da u mnogim životima tragično nedostaje živosti. To da je „Tko pjeva zlo ne misli“ kod nas postao kultni klasik prvenstveno je pokazatelj da je seksualna neuslišanost u Hrvata trajno stanje, povijesna konstanta, prokleti usud.