Cijeli život Marčela Brajnovića (1934-2021) – a koji je bio umjetnički aktivan od daleke 1953. – bio je ispunjen akcijama i performansima, naprednim umjetničkim razmišljanjem proizašlim iz druženja s kolegama, osebujnog životnog iskustva, ali prvenstveno iz umjetničke genijalnosti koja nije bila preuzeta, nego izvorno njegova
Piše: Aldo Pokrajac (Glas Istre)
U 87. godini života preminuo je poznati slikar Marčelo Brajnović. Rođen u Rovinjskom Selu u Zagrebu je završio Školu primijenjene umjetnosti. Umjetnički je aktivan od daleke 1953. godine, kada sa starijim kolegama Brunom Mascarellijem, Zorom Matić i Žarkom Naunovićem osniva Grupu Valdibora. Nakon nekoliko izložbi ova je grupa s brojnim likovnim umjetnicima koji su svoju inspiraciju našli u Rovinju utemeljila znamenitu rovinjsku Likovne koloniju, a potom i Grisiju, najveću likovnu izložbu na otvorenom.
Iznimno bogat umjetnički životopis
Kao umjetnik Brajnović je pokazivao široki spektar interesa, od skulpture, crteža, slikarstva, pa do konceptualnih instalacija, performansa i pisanja. U mladosti bio je blizak Novim tendencijama, minimalizmu i apstraktnoj slici, pa ga je Igor Zidić s Mladenom Šutejom i Ivanom Kožarićem uvrstio u središnje figure modernog hrvatskog nadrealizma.
Paralelno težnjama i struji apstraktnoga slikarstva geometrijskog i lirskoga tipa u Hrvatskoj se kasnije javlja i struja postnadrealističkog, fantastičnog i metafizičkog slikarstva, kojoj je začetnik Miljenko Stančić, a dosljedni su nastavljači Vasilije Josip Jordan i upravo Marčelo Brajnović. Slijedom odlaska i djelovanja u Italiji izrastao je u pravog predstavnika vizionarskog nadrealizma u hrvatskom slikarstvu.
Od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća Brajnović je, naime, živio i radio u Milanu, surađujući s jednim od najvećih talijanskih galerista Renzom Cortinom, vlasnikom znamenitih galerija Cavour i Cortin. To je bio najplodniji dio njegove slikarske karijere u kojoj je nastalo više od 600 slika i crteža. U tim godinama dobio je brojne nagrade i ostvario niz međunarodnih izložbi, među ostalim u Milanu, Monzi, Novari, Bologni, Reggio Emiliji, potom Ženevi, Parizu i Berlinu.
Kao već poznati slikar Marčelo Brajnović je 1975. preselio u Francusku, dospjevši i do željene slikarske mete Pariza. Djeca su mu trebala krenuti u školu, pa se 1977. vraća u Hrvatsku i živi na relaciji između Zagreba, Pule i Rovinjskog Sela. U tom razdoblju nastale su njegove velike kompozicije, izložene u hotelima i restoranima rovinjskog Jadranturista. Marčelo Brajnović je bio izuzetno nadaren u stvaranju asemblaža, intervencija, kolaža, uključujući i kiparske radove, od kojih je javnosti vjerojatno najpoznatija dekoracija koju je s Quintinom Bassanijem izveo u velikom restoranu rovinjskog autokampa Monsena.
Zastava mira na Golom brdu i “Rat za Harmagedon”
U rodnom Rovinjskom Selu, na zaravni Gumila brijega Golo brdo, počeo je graditi umjetnički atelijer u prirodi kao buduće likovno središte. Ideja je bila izgraditi Centar slikarstva neba i zemlje u kojem će učitelj podučavati svoje učenike. Istovremeno, Marčelo Brajnović se u performativnom činu otvaranja prve zgrade, s krunom, plaštom i kraljevskim moćima proglasio Kraljem slikara neba i zemlje. Nakon ove, na brdu je izgrađena i zgrada u obliku kule.
Marčelo Brajnović se u kasnijem razdoblju puno bavio i konceptualnom umjetnošću. Nakon preimenovanja nekadašnjeg Centra slikarstva neba i zemlje u Veleposlanstvo Kraljevstva Božjeg, na Golom brdu se, kako je to zapisano u Bibliji, početkom Domovinskog rata zavijorila zastava mira. Brajnović je kao prorok Ilijah redovno izdavao list u kojem je objavljivao srdžbe Božje, otisnuvši ih 2005. u posebnoj knjizi “Rat za Harmagedon”.
Istoimenom konceptualnom izložbom obišao je Hrvatsku na prijelazu stoljeća. Pritom je koristio ostatke američkog bombardera koji je na povratku s jedne od kaznenih ekspedicija u studenom 1944. pao u blizini Rovinjskog Sela. Prikupio je ostatke američkog bombardera, simbolički na dijelu sačuvane oplate izrezao “prozorčiće” s natpisima svih zemalja iz NATO-a koje su u sudjelovale u kaznenim pohodima diljem svijeta.
Izložba kojom je ustao protiv dominacije i snage SAD-a i NATO-a izazvala je veliko zanimanje, posebno nakon postavljanja u Galeriji Palach u Rijeci i u Galeriji “Miroslav Kraljević” u Zagrebu, dok ju je vodio Branko Franceschi. Američka ambasada je zatražila da joj vrati ostatke aviona, a iz SAD-a je dobio donaciju Pollockove fondacije, što mu je bila najveća satisfakcija. Nakon ovih izložbi Branko Cerovac će zapisati da su “Marčelu Brajnoviću, osebujnom umjetniku i veleposlaniku Kraljevstva Božjeg, potkraj drugog milenija narasli novi artistički zubi, oštriji i opasniji od prijašnjih, vezanih za tradiciju europskog nadrealizma”.
Prednost uvijek davao etici, životu i principima
Cijeli je život Marčela Brajnovića bio ispunjen akcijama i performansima, naprednim umjetničkim razmišljanjem proizašlim iz druženja s kolegama, osebujnog životnog iskustva, ali prvenstveno iz umjetničke genijalnosti koja nije bila preuzeta, nego izvorno njegova. U braku sa suprugom, akademskom slikaricom Zvjezdanom Hegedušić Brajnović, ljubav prema umjetnosti prenio je na cijelu obitelj.
Važno je napomenuti da su im kćerke Jasminka i Vida te sinovi Tomislav i Petar unatoč neizvjesnosti, na kraju izabrali upravo umjetnički poziv. Umjetnička energija proširila se je i na većinu njegovih unuka, rodbinu, prijatelje i znance, pa je snažno utjecao na okolinu u kojoj je djelovao, postavši umjetnički marker ovog dijela Istre, a i šire.
Kada se sagleda njegov cjelokupan opus, Marčelo Brajnović je prednost uvijek davao etici, životu, principima i svjetonazorima. Zbog takvih stavova je konstantno bio u sukobu s okolinom, jer je u potrazi za istinom bio spreman dovesti u pitanje i napustiti nasljeđe, identitete i svjetonazore iz kojih je proizašao.
Ostaje žaljenje što njegov život nije detaljnije dokumentiran i zabilježen. Usprkos obimnom umjetničkom djelu iza njega nema relevantnih knjiga i biografija. Postoje međutim brojni fragmenti u zapisima i katalozima, nekoliko dokumentarnih filmova i video zapisa, pa ostaje nada da će se sve to skupiti u nekoj knjizi o povijesti umjetnosti. Oni koji ga najbolje poznaju i živjeli su sa njime, znaju da tome nije ni težio. Najbitnije je da je ostavio trag u njihovim srcima, uvjereni su i u Knjizi Života.
radio gornji grad 
