Tjednima i mjesecima muči me pojam banalnosti, opsada banalnosti, uzvišenje banalnosti, sve veće potonuće ljudskoga uma u tu bezobličnu , neposoljenu kašu banalnih spoznaja, izjava, rečenica, obavijesti i obznana, koje ljudi jedni drugima upućuju. Dramatično je pri toma što oni vjeruju da je to oblik autentičnog “sudjelovanja u stvarnosti”, ta činjenica da su ostvarili neko trivijalno socijalno pravo (primjerice, 60 godina izgrađivali zdravstveni sustav pa sada trijumfalno dočekali svoju dozu cjepiva!) ili da su dohvatili bolji komad junetine u mesnici ili uspjeli uzgojiti prozorsku biljku koja cvate dva puta godišnje, ili su na godišnjici mature imali najviše sačuvane kose u cijelom razredu. Ne negiram ljudima njihove male gušte, jedino stojim, dižem obrve i razmišljam, je li plićak postojanja postao uobičajena, prihvaćena mjera, a sve iznad toga zapravo je prenemaganje, koje čovjeka čini izdvojenim i nesretnim?

Govori MONTAIGNE u jednom svom eseju: ” Kad sam se nedavno povukao u mir svojega doma, čvrsto odlučio da se ni u što neću miješati i da ću u miru i daleko od svega preživjeti ono malo preostaloga vremena, činilo mi se da ne mogu učiniti veći dar svojemu duhu nego da ga ostavim plandovati u pravoj dokolici, te da bude zaokupljen samim sobom. A nadao sam se da će mu to odsele biti lakše, budući da je s vremenom postao složeniji i zreliji. No nalazim ovo: BESPOSLICA RAZGONI DUH NA SVE STRANE / variam semper dant otia mentem . A meni se upravo obrnuto čini, da se duh poput konja koji se otrgnuo konjaniku prepušta samome sebi, jureći sto puta brže no što bi ga ijedan jahač gonio, dok u meni izazivlje toliko himera i strahovitih prikaza, koje su jedna gora od druge i nameću mi se bez reda i svrhe, pa sam ih tada, kako bih na miru mogao sagledati svu njihovu ludost i čudnovatost, počeo popisivati, vjerujući kako ću s vremenom njima posramiti vlastiti duh”.

Banalnost je jedan šupalj lonac, u koji se ulijeva rijetko uzničko sočivo, bezukusno, imitatorsko, po tuđim receptima, a pri tom se tamničarima zahvaljuje što su nam “pripustili” svoje mediokritetske spoznaje, zastrašujuću statistiku, abrakadabra solucije za spas čovječanstva i oholost ” kontrolora života”, malo previše nafuranih na svoje trenutne uloge. Ne mogu iskazati koliko mi je to poražavajući, dosadan i odbojan trenutak postojanja, odražen čak i među ljudima u čiju sam duhovnu svjetlost vjerovala donedavno. Do jučer mi se činilo da imamo što podijeliti: neke friške misli, neke slike spašene iz brzotoka vremena: dramatične sutone, ružopsrsta jutra, divlje zeleno bujanje, šaputanje satenskog pupoljka na goloj šibi, uzlet rode nad mirom stare slavenske pokrajine, brbućkanje vode u kanalu, gdje su žabe položile jajašca u mulj, čekajući mlade koncertne majstore u srcu proljeća. Ali vi me obavještavate da ste se cijepili, ma bravo, koji pothvat! Zašto sam mislila da je to svačija privatna, civilizacijska stvar u domeni slobodne volje i odluke?

Ivan mi je poslao fotografije i svaka od njih upalila je po jedno svjetlo u dvorani uma, te sada šetam, punim se dobrim vibracijama, švrljam olovčicom, sjećam se kako se majka Dara smijala onim čvrstim, zdravim zubima, sačuvanim na tvrdom kruhu, i otpraćam je na put u duhu pomirenja, zahvalna što su nam se životi sreli i isprepleli, prije pola stoljeća. Nikada mi s njoj nije bilo dosadno i nikada ni u razgovoru, ni u poeziji, ni u srcu, nismo dotakle taj rub banalnosti, odakle bi se napoj izlijao po našim lijepim cipelama, spremnima prohodati tolike uzbibane livade, sve do ruba nebosklona, gdje se suton oblačio kraljevskim togama, nudeći mistiku postojanja, koji bi naš um poput malene žlice zahvaćao s ruba obale. A ostalo je bilo ocean, tajna, vječiti zakon preobrazbe i mijene, onako po Malrauxu: ” “Gusjenica mora postati kukuljicom, kukuljica mora postati leptirom- leptir se ne smije sjećati ni kukuljice ni gusjenice”.

F. G.