Rilke:„Vjerujem u ono što nikada nije bilo izgovoreno“

Poezija je najsavršenija manifestacija jezika, a u najsavršenijoj poeziji se pokazuju svi nedostaci jezika. Taj jezik je poput mreže, koju porinemo na dno mora, kako bi to more izvukli, ali kad podignemo mrežu, mreža je prazna, a more je ostalo nijemo da leži, tamo gdje se nalazilo. Najbolja poezija svjedoči nemoć jezika; nemoć jezika da premosti ponor, jer je poezija odjek u tom ponoru, koji nam se vraća u drugom obliku, ali ne ostvaruje svoj puni oblik s onu stranu, ne ostvaruje onostranu komunikaciju. Rilke piše o tim mostovima nad ponorom (Abgrunds Brücke), koje čovjek pokušava smisliti, kako bi spojio nespojivo, racionalizirao iracionalno. Ich glaube an Alles noch nie Gesagte – piše Rainer Maria Rilke u pjesmi „Knjiga o monaškom životu“. (Vjerujem u sve ono što nikada nije bilo izgovoreno). Poezija je most duše prema vani, ali taj prostor kojeg jezik doseže je ograničen poljima bez granica. Kako je onda moguće čeznuti za cjelinom, a biti sužanj ograničenosti? Čak i kad prokrčimo put kroz najgušću mrežu simbola, nakon koje očekujemo da pronađemo beskrajnu ravnicu, širok vidik sveobuhvatne istine, mi samo dospijevamo u jedan novi zatvoreni sistem, u jednu novu šumu simbola, koje je potrebno dešifrirati, ali taj proces nam ponovo ne donosi konačno suočavanje sa Cjelinom. „So viele Engel suchen dich im Lichte /und stoßen mit den Stirnen nach den Sternen / und wollen dich aus jedem Glanze lernen.“ Ovi Rilkeovi stihovi sažimaju tu bezizlaznost traganja: „Toliko te anđela traži u svjetlosti / i zabija čelo u zvijezde / i želi te spoznati iz svakog sjaja.“ Anđeli tragaju kroz svjetlost – prema Rilkeu. Kada bi postojala bića, koja imaju osobine svjetlosti, onda bi bilo mnogo više izgleda da se premoste ponori vremena i prostora. Nikola Tesla je pisao: „Ovo zapamtite: nijedan čovjek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svjetlost, kao takvi postoje i dalje. Tajna je u tome da se te svjetlosne čestice povrate u prvobitno stanje“. Duša je prionula uz Svjetlost. Čovjek preko očiju upija svjetlost dana, a Tmina je samo jedan odraz svjetlosti. Materijalni svijet, koji postoji, samo je jedna manifestacija Svjetlosti, jer bez nje taj materijalni svijet ne bi imao oblik. Duša je u svojevrsnom jedinstvu sa Svjetlošću, pa ako onda igdje dospijeva, onda dospijeva u Svjetlost. A to je nepregledno prostranstvo, kojim krstari onaj za kojim Rilke traga u svojoj pjesmi. „Aus ihnen kommt mir Wissen, daß ich Raum /zu einem zweiten zeitlos breiten Leben habe.“ Od Boga dolazi spoznaja, da posjedujemo prostor za jedan drugi, bezvremeni život – piše Rilke u ovim stihovima. Život u svjetlosti, život je u toj bezvremenosti, koja struji, koja je u stanju da premosti ponore beskrajne tmine, koja možda dospije u dimenzije gdje se svjetlost preobražava u druge oblike, noseći sa sobom nevidljive obrise naših duša, koja potom izlijeva u jedan sasvim novi oblik – što bi bilo potpuno ostvarenje svih razgovora sa zaumnim, svih pokušaja da se premosti vječnost, bezvremenost. Rilke vodi zaumne, onostrane razgovore u svojoj pjesmi „Knjiga o monaškom životu“. „Ich kreise um Gott, um den uralten Turm, / und ich kreise jahrtausendelang“. Rilke pokušava da svoje postojanje pozicionira u tim najširim, kosmičkim relacijama: „Kružim oko Boga, oko drevne kule, / i kružim tisućljećima“. Rilkea najviše žalosti to što ima u posjedu tako nesavršeno oruđe, kakav je jezik; oruđe koje je previše grubo, koje ne može zahvatiti ni zemaljsko upotpunosti, a kako onda može čak i slutiti onozemaljsko. Rilkeova Fantazija zahtijeva slobodnu igru talasa beskrajnog, Fantaziju koja spaja tonove i tišinu između njih, koja izliva u jedno sve umjetnosti, boje, tonove – koja materiju prebražava u fluid, i koja fluid izrezuje u kamene skulpture. Samo jezik koji bi mogao da ukalupi takvu Fantaziju, bio bi adekvatno sredstvo za Rilkea. Nemoć jezika je za Rilkea prije svega jedna duševna patnja, zbog apsurda ograničenosti, koji je položen u same lingvističke temelje modernih jezika, od čije rogobatnosti Rilke ipak stvara veliku umjetnost. „Dein allererstes Wort war: Licht“. Dakle, na početku bijaše Svjetlost. Ili tačnije: u Bibliji je zapisano da je na početku bila Riječ, a Rilke govori da je ta prva Riječ na početku bila Svjetlost. Tek kad dođe do punog prožimanja Riječi (jezika) i Svjetlosti, dospjećemo u polje jedne nove umjetnosti, koju je Rilke nosio u sebi, ali koja u postojećem jeziku nije mogla da probije svoj put, u obliku u kojem ona živi u njegovoj Fantaziji. Rilke je, ipak, daleko došao u svojoj poeziji: „Weit war ich, wo die Engel sind, / hoch, wo das Licht in Nichts zerrinnt“. Rilke u ovim stihovima piše da je bio daleko, tamo gdje su anđeli, visoko, gdje se Svjetlost topi u ništa. Rilke zabacuje svoje metafore u najveće dubine, kako bi ulovio bića, koja nisu viđena, i kako bi ih uspješno izvukao na svjetlo dana.