*

1983. godine majci je dosta života u gljivičnom oboljenju Savske ceste 192. Seadu uvjetuje – ili Savska cesta 192 ili brak. Selimo u Zaprešić i Sead započinje raditi kao bibliotekar Nacionalne sveučilišne knjižnice. Podstanari smo, teško živimo. Majka napokon dobiva posao profesorice hrvatskog jezika i književnosti u prigradskoj školi. Seada često nema. Sjećam se kako ga majka traži po Zagrebu vodeći mene za ruku. Trebali smo ići u kino. Birtija kod Nacionalne sveučilišne knjižnice, na mjestu gdje je stajao tramvaj broj 2. Nema ga. Odlazimo u kultno pjesničko okupljalište „Blato“. Nema ga. U „Zvečki“ kažu da je sa Josipom Severom i Sašom Meršinjakom autostopom otišao u Ljubljanu. Sjećam se kako majka govori: „Koja sam ja glupača.“

Oko ponoći zove Sead, iz Ljubljane, saopćava mami da se ne brine jer se on nalazi sa divnim ljudima. Često bi upravo tako odgovarao zabrinutoj majci na pitanje gdje je bio: „Zlato, da samo znaš kakve sam divne ljude upoznao.“

U Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, njegovom srećom, šefica mu je Žanetu Baršić, koja je posve blagonaklona prema njegovoj pjesničko-boemskoj naravi. Žaneta se sprijateljila sa mojoj majkom, često ljetujemo u porodičnoj kući Baršića u Senju. Ljetujemo i kod Marijančeka na otoku Krku. Omanji čovjek brzih pokreta u plavoj kuti radio je u kotlovnici Nacionalne sveučilišne knjižnice i bio je Seadov najbolji prijatelj u toj instituciji. Ističem ovo jer želim ilustrirati Seadov interes za tzv. „malog čovjeka“ s margine društva. Mnogo godina kasnije, Sead je napravio u hrvatskoj ambasadi u Poljskoj skandal na predstavljanju hrvatskih pjesnika u toj zemlji. Kakvi ambasadori, kakvi ministri, kakvi predsjednici, ništa to njemu nije značilo, osim što je u njima vidio beskrajnu dosadu. Takvima je plazio jezik do kraja života, a bez obzira što je svoje istinske prijatelje nalazio u umjetničkim suputnicima, razne Marijančeke je beskrajno cijenio. Nikada, ali nikada, mu ne bi palo na pamet da uvrijedi radnika Marijančeka iz kotlovnice. Kao da je u njima prepoznavao do kože ogoljeni život, koji se u svoj svojoj bestidnosti i sirovosti i bez lažnog prenemaganja ispred njega razgolićavao od ranog djetinjstva. Naravno, to ga je koštalo i posla i pozicije u književnim salonima.

Znao je to i posve nekonvencionalni pjesnik Josip Sever koji je Seada iskreno volio, baš kao što ga je voljela i legendarna pjesnikinja i voditeljica Jutra poezije Ružica Orešković. Pjesnik koji se nadahnjivao ruskom avangardom, pisao na ruskom, studirao sinologiju u Pekingu, čovjek koji je nadahnuo čitavu jednu generaciju pjesnika, često bi bio gost u našem podstanarskom stanu, karakteristično gestikulirajući rukama zvao bi me Filipinac. Sead je Josipu bio poput sina kojega nikada nije imao, a Josip je Seadu bio poput oca kojega je imao, ali ovaj nikada nije priznao njegovu osobnost. Često su prepričavali događaj formalizacije tog odnosa. Prilikom jedne zabijačke na Gornjem gradu, Josip je predložio da ga usvoji. Sead je pristao. Napisali su rukom i ugovor u kojem je stajalo nešto kao: „Ja, Josip Sever, diktator riječi, priznajem Seada Begovića za svoje vanknjiževno dijete. Ja, Sead Begović, prihvaćam ovo usvojenje…“ Često su pričali kako je naredno jutro, kada se zabijačka trebala nastaviti, Sead od svojeg novog oca Severa zatražio 100 dinara džeparca. Sever je teatralno izvadio ugovor i poderao ga. „E, pa, sine, nisi mi više sin.“

„Iznenada se pojavila zima, na strništima je zapuhalo, srne su pojele srca salate“, pisao je Sead Begović o toj za njega strašnoj 1989. godini u pjesmi posvećenoj svojem velikom prijatelju. Josipa Severa su jednog hladnog januarskog jutra našli smrznutog negdje uz zagrebački put. Pao je, zaspao i više se nije probudio, otkazali su mu vitalni organi u 51 godini života. Sead mu piše posljednje pismo, odnosno riječ je o naslovu istoimene pjesme objavljenoj u zbirci „Nova kuća“ (1995.):

(…) “bivši mornaru ove prolaznosti / na Gori koji sjediš, brci ti sjedi / kano brci sidra strše u zrak / Prolaziš / Zrele ti sjemenke ispadaju / Samo ti prođi / neka od toga zamiriše zrak.“

Iste godine Seadu od raka grla umire majka u 52 godini života. Bio je neutješan, nije se treznio mjesecima. Naslov njegove knjige izabranih pjesama „Sve opet postoji“ u 100 djela bošnjačke književnosti dobio je ime upravo po tom događaju:

„Jadna moja majka. Ona nikada nije / mogla prihvatiti da njome upravlja jedino / Bog, a ne moj svemogući otac / Pred samu smrt netko ipak podiže maglu / s nerazumljivog igrokaza na njenom licu / i kako je samo sretna bila / Sve opet postoji, reče / osjetivši višu prisutnost / Čuvši to, Bog se zarumeni od stida / i zažali što je dopustio tako zakašnjelu / spoznaju o sebi.“

*

1989. godine Sead je voditelj Književne tribine Ivan Goran Kovačić. Zanimljivo jeste da je na svojim nastupima i kao pjesnik i kao književni kritičar, gajio gospodski i akademski duh. To je ono što je želio biti, ali ga životna sila odvlačila u nepredvidivim smjerovima. Velika je šteta što nikada nije napisao planirani roman „Savska cesta 192“, ali tek sada znam da to nije bio u stanju. Tu rupčagu u svojem srcu nikada nije uspio pokrpati. Velika je šteta i da nikada nije završio dokumentarnu prozu „Kad se raziđe dim“, ostale su tek skice. Riječ je o žestoko intoniranim sjećanjima koja se odnose na umrle i još živuće umjetnike (posebice književnike), s umetcima na djetinjstvo i odrastanje, zatim na sve one nezapamćene i nezamijećene srodne duše koje su utjecale na njegovo književno odrastanje. Ponekad je to sjećanje bilo na nesmiljeni sukob, ponekad nježno žalovanje na sve one koji su otišli sa ovoga svijeta i na njihove vrijedne, ali ponekad tragikomične, groteskne i humorne situacije u kojima su se zatekli. O tome podosta znam iz usmene predaje, a u skicama sam našao portretne zapise o onima s kojima je u jednom periodu djelio istu umjetničku „manu“: Josipu Severu, Ružici Orešković, Saši Meršinjaku, Simi Mraoviću, Slavku Mihaliću, Matku Peiću, Nikici Petraku, Branku Malešu, Anki Žagar, Ani Lendvaj, Nevenu Jurici, Anti Stamaću, Milku Valentu, S. M. Kočanu, Tomislavu Domoviću, Višnji Stahuljak, Muniru Vejzoviću, Draženu Katunariću, Predragu Vrabecu, Marijani Rukavini, Marini Šur Pukovski… ali i mnogim drugima koje je književna povijesnica već zaboravila.

Jedan od njih je bio njegov pjesnički drug Ivan Jelinčić Merlin. Sjećam se da smo ga posjećivali dok je umirao od teškog karcinoma i da ga Sead teatralno uvjerava da ne smije odustati od života. Znam da su djelili nešto teško. I Ivan je imao nepomirljiv odnos sa ocem. Umro je u 36 godini života. Neke je gorčine i oporosti bilo u tim karminama nakon Merlinova sprovoda, nešto teže od smrti, nešto u mirisima kolača i svijeća. Sead je tugovao, a ja sam pobjegao na brdašce iznad Merlinove porodične kuće. Šuljao sam se kroz travu i zapuštene voćnjake. Na proplanku sam ugledao par koji se ljubio u travi. Dezen te ženske haljine sa cvjetićima mi još uvijek pleše pred očima. Eros i tanatos. Pjesnici i njihove muze. Smrt. Zaborav. Možda zato je Seada toliko pogađala sudbina Ivana Jeličića Merlina.

Moj otac je, naime, osjećao nevjerojatnu životnu snagu, s kojom se nije mogao nositi, nije ju mogao kanalizirati i disciplinirati. Kada ga je snaga počela napuštati u kasnijim godinama života, umjesto višeg smisla kojega je slutio, njega je počela zaokupljati misao o smrti, ništavnost prolaznosti i u konačnici teška depresija.