I tako, zapravo, mislim da sam na odvikanju.

Nisu to nekakve teške droge, više-manje djeluju kao “plava trava zaborava”, benigno je moje stanje “nadušenosti” ali ponekad znade podugo trajati. Ja naime, patim od stanovitih iluzija: da su ljudi pretežito dobri, da su poučljivi, da drže do fizičke i mentalne higijene, da vole prirodu, da ih je lako skloniti na dobro i očarati ljepotom. Štoviše, nešto sam si utvarala da i vide kroz ljušturu, da su osjetljivi na ono unutrašnje, bolje biće, koje se krije pod našom fizičkom ljušturom. Nemam pojma koliko mi je dugo trebalo da samo prestanem preuzimati na sebe krivicu za naprsnuća i lomove i koliko sam puta priškrinula prste na napola zatvorena vrata, uvjerena da ih nikada ne treba do kraja zalupiti, osobito ne u afektu, u razočaranju i bijesu.

Emotivno je odrastanje ponekad doista teško i ne ide usporedno s našom stvarnom dobi. Ostajemo u srcu mladi, čak djetinjasti, zaljubljivi i širokogrudni, ostajemo oni nesretni Sebastijani, koji privlače strjelice, izlažu ranjiva mjesta, daju se bez ostatka, ne žele vidjeti mrlju, nedostatak, “pjegavost” na uglačanom mramoru obožavanoga bića. Takvi smo mi, lovci sjenki, crtači po zraku i hodači po žeravici, zaljubljivi ljudi. Ovisnici o zaljubljenosti, štoviše, jer zanos je naša prava duševna hrana a iluzija njegova sijamska blizankinja. Srčano bismo branili ono naše, jednom osvojeno i posvojeno, išli bismo cijelom svijetu u inat i u kontru, samo da potraje naš San Ivanjske noći, samo da bude istina: “Vitez joj je jaglac blijedi, čije ruho mnogo vrijedi”.Kad ljubimo, ne vidimo jeftinoću, slijepi smo za naivni sentimentalizam, za providnost namjera, loš karakter, neodržive konstrukcije, kulturološke razlike, razinu “zagrijanosti” i zadnje nakane one druge strane.

Mi naime, doista vjerujemo da smo isti i na istoj poziciji, u istom vodopadu koji se ruši s visine i emotivno nas zgromljuje i obara, ali i ostavlja bez daha od adrenalina koji diže u našoj krvi. Vjerujem da znam na što je mislila V. Krmpotić zapisujući: “Bacam se u tebe kao očajno blistavi vodopad, / kao visoka krv i radost samoubojice”. No, moguće je da samo umišljam, sada, kad se odvikavam od loše poezije, praznih razgovora i obećanja, egzaltiranih ispada, dosadnih ljudi, prisilnoga trpljenja u ime viših ciljeva i boljih dana…Nesumnjivo, osjećat ću se bolje i zdravije, možda ušićarim i koju mirnu staračku godinu. Bit ću izmoždena, sarkastična, nevjerojatno iskusna, zloslutna kao starozavjetni proroci, jednom rječju: izlječena.

I naravno, nikada se više neću dati prevariti, navući na plavu travu, osim ako taj zadnji paketić, ispao kroz poderanu podstavu, slučajno ne napipam u obrubu kaputa, kad prve kiše zabubnjaju po krovu i padne prvi list u floberovskoj melodrami započetoj kako znamo: “Volim jesen, to žalosno godišnje doba, kao stvoreno za uspomene…”