Postoje mnoge pogonske sile na zemlji, ali Riječ je možda najsnažnija. Neki će reći da je to nuklearna energija, razni motori u prevoznim sredstvima, oni senzibilniji će zapaziti da je ljudsko srce najjače pogonsko sredstvo; ali ne, Riječ je zaista najjače pogonsko sredstvo. Riječ je veza stvarnog svijeta sa svijetom ideja, a ideje vladaju svijetom, proizvode revolucije, stvaraju nove svjetove. Osim toga Riječ kreira smisao, a besmisao je najveći čovjekov neprijatelj. Ako ljudska stvarnost potone u pasivnost besmisla, onda je život u opadanju, vitalnost sposobnosti kruženja slabi. Taj besmisao, ali i postojanje izloženo patnji i stradanju, nešto je zbog čega čovjek plače kroz vrijeme. Taj problem zahvata pjesma „The Weeping Song“, Nicka Cave-a, u kojoj „očevi i sinovi plaču i spavaju, pate se i žive“. Naraštaji na zemlji su u procesima života i patnje, izmjenjivanja i nestajanja, pogrbljeni pod težinom tog besmisla, a apsurd je najsnažnija i najopasnija ideologija patnje. Ako se patnji ne odupremo nekom vitalnijom idejom, onda patnja i apsurd udruženi postojanje čovjeka vode u propast, u prekidanje lanca života, borbe i kruženja. U pjesmi „The Weeping Song“ je prisutno sakralno sveto trojstvo – Otac, Sin i Duh Sveti. Blixa Bargeld u ovoj pjesmi pjevanjem predstavlja Oca, Nick Cave je Sin (a pjesma je duet tih muzičara), dok je, po mojem mišljenju, refren – Duh Sveti. U taj trokut se može smjestiti cjelokupna zagonetka ljudskog postojanja na Zemlji. Otac i Sin predstavljaju naraštaje koji se izmjenjuju, koji su uklješteni u nemogućnost preobražavanja, na način da je patnja jedna obostrana sudbina. Niti Otac niti Sin ne mogu da umaknu patnji – stoga oni rone suze, jer dijele isto prokletstvo. Međutim, oni bi odavno bili poraženi, ruku pod ruku bi okončali na nekom stratištu u „dolini suza“, da se nije umiješala jedna treća sila u njihov odnos – a to je Duh Sveti. Taj Duh Sveti se objavljuje kroz Riječ, u koju udahnjuje smisao, kao protutežu vječnom besmislu. Dok otac i sin razgovaraju kroz pjesmu, u njihov odnos se upliće i Duh Sveti, kroz refren pjesme, koji oplemenjuje, osmišljava njihov odnos, koji ih pokreće na borbu, odupiranje. Samo kroz borbu se preobražaj između naraštaja može ostvariti, a ta borba znači i pomirenje sa postojanjem koje je izloženo patnji i stradanju na kraju, jer tada odlazimo u vječno ništavilo izmoreni patnjom, ali kako bi ostavili novi život i nove ciklične preobražaje života. To nam kazuje da je sakralno prožimanje naraštaja toliko snažno da ono preuzima osnovnu supstancu života, a ona je sadržana u prelazima između naraštaja. Naraštaji žive i pate se, na kraju stradaju, ali taj duh sveti kroz sakralno prožimanje preuzima osnovnu supstancu života u prelazu, čime se ostvaruje trajanje života, koje preživljava stradanje pojedinačnih naraštaja. Tako da u ovoj pjesmi Nick Cave-a – „The Weeping Song“, otac i sin razgovaraju o patnji, jer je patnja ono što se njima dešava, ali nju vide i oko sebe, posvuda – u drugim ljudima. Međutim, objektivna vizura upletenog refrena predstavlja to jezičko blago svijeta, koje čovjek njeguje i nasljeđuje, jer se preko njega ostvaruje uplitanje Duha Svetog u to postojanje u „dolini suza“, koje je izloženo stradanju. U takvom poretku je čovjek samo jedna cigla u vječnoj građevini života, koja biva uzidana i zamazana malterom (ili zemljom) i time zbrisana u obliku u kojem je postojala. Time se poništava ime i originalnost, pripadnost jednom neponovljivom zemaljskom vremenu i prostoru. To je jako nezahvalna uloga, jer Kula života žrtvuje sve nositelje tog života kroz vrijeme, samo kako bi sam Život opstao u svojoj cjelini, uz tako velike žrtve, koje se moraju podnositi. To je jako nezahvalna uloga, ali mnogi smatraju da postoji nada, u nekim drugim oblicima egzistencije, a ta nada se sluti u biblijskim knjigama, kao što su biblijski motivi proželi pjesmu „The Weeping Song“. Ta pjesma je naizgled jednostavna, poput dječije pjesme, ali ona zahvata temeljne probleme čovjekovog zemaljskog postojanja. Tako da ona pripada tim sakralnim zonama bezvremenosti života, bez obzira što se bavi bespomoćnim plakanjem pojedinačnih naraštaja. Ali na kraju se sve te pojedinačne sudbine, obilježene patnjom, sjedinjuju u jednoj istoj beskrajnoj rijeci života, u kojoj će brzo pronaći zaborav na svu patnju. O patnji razmišljamo samo dok boli, ali kad prestane – odmah na nju zaboravljamo.