Kultni japanski redatelj Akira Kurosawa snimio je u 80-oj godini svog života film “Snovi” (1990.), djelomično autobiografski – prožet njegovim stvarnim snovima i iskustvima odrastanja, s intencijom ukazivanja na destruktivan odnos čovjeka prema prirodi. Taj “magično realističan” film, razvijen kroz osam fragmentarnih priča, ne spada u najbolje Kurosawine uratke i ponešto je drugačiji od njih, naročito od 15 godina starijeg filma “Dersu Uzala”, melankolične poeme o prirodi i čovječnosti. Očito uznemiren rastućim ekološkim problemima (s iskustvom ne samo hirošimske nego i černobilske tragedije), veliki majstor u posljednje tri priče filma “gubi” svojstvenu mu suptilnu, poetičnu filmsku naraciju i pretvara se u pragmatičara koji oporim znanstvenim rječnikom, statističkim podacima i kemijskim formulama objašnjava kritičnost naše egzistencije i traži drugačiji, poštivajući odnos prema prirodi. Možda Kurosawa bez tako gorljivog apela za vraćanje zajedništvu s prirodom, pa i nauštrb briljantnosti svog filmskog izričaja, poput glavnog lika njegova filma “Ikiru” (“Živjeti”) nije mogao otići na svoje posljednje putovanje.
Trideset godina kasnije jedan drugi kultni režiser, autor popularno-znanstvenih dokumentarnih filmova David Attenborough, u 93-oj godini života također radi svojevrstan biografski film, “Život na našem planetu” (2020.), s istom intencijom: ukazati na posljedice uništavajuće-gubitničkog odnosa čovjeka prema prirodi.
Attenborough je zasigurno jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Pri tom ne mislim na materijalno bogatstvo, nego na prirodne krajolike, biljke i životinje koje je tijekom života imao priliku vidjeti, dotaknuti, osjetiti i istražiti. To bogatstvo dijelio je skoro sedam desetljeća s gledateljima svojih dokumentaraca; generacije u cijelom svijetu odrastale su uz njegove filmove upoznavajući njima daleke i/li nepoznate krajeve, čudesne ljepote i bioraznolikost našeg planeta.
Dokumentarce koje je radio za BBC-jeve programe prirodne povijesti sabrao je u zbirku “The Life”, čiji je deseti dio upravo ovaj biografski film. Za njega Attenborough kaže da je to njegovo “svjedočanstvo i vizija budućnosti”. Započinje ga prizorima opustjelog grada Černobila od kojeg su nakon nuklearne katastrofe 1986. ostale samo sablasne ruševine nekadašnjeg života. Zašto Černobil? Zato što sažima njegovo životno “svjedočanstvo”: “priču o globalnom urušavanju tijekom jednog životnog vijeka”.
Koristeći arhivske snimke svog nekadašnjeg rada i one iz suvremenih projekata, Attenborough skicira razmjere štete koju smo nanijeli planetu u nepunih 100 godina: smanjenje divlje prirode sa 66% 1930ih godina na sadašnjih 35%, nestajanje brojnih životinjskih vrsta, uništavanje kišnih šuma, umiranje oceana, otapanje ledenog pokrova polova, povećanje globalne temperature… Ukratko: Zemlja gubi svoju bioraznolikost, time i svoju ravnotežu, a mi urušavamo sam temelj našeg opstanka. “Naš dom nije neograničen”, kaže Attenborough, a “mi smo se raspojasali”, ne brinemo za ostatak života na Zemlji, i čini se da “nas ništa ne može zaustaviti”. Ali, “ako se ne poduzmu mjere, na pomolu je kolaps naših civilizacija i izumiranje velikog dijela prirodnog svijeta”; suočavamo se s mogućim šestim istrebljenjem u povijesti Zemlje.
Da bismo to izbjegli, “moramo nanovo izgraditi svijet” uvodeći promjene – smanjenje populacije, obnovljivi energetski izvori, ograničenje izlova u morima, pošumljavanje, obnova bioraznolikosti, vegetarijanstvo… “Moramo naučiti kako raditi s prirodom, a ne protiv nje” i “umjesto odvojeni od prirode, ponovo postati dio prirode”.
Zašto bismo to bez odgađanja trebali napraviti? Zato, kaže Attenborough vraćajući se u završnim scenama filma u jezivo puste, divljim zelenilom obrasle prostore Černobila, što “s nama ili bez nas, prirodni svijet će se obnoviti.” Jasna i jednostavna istina: mi bez prirode ne možemo opstati; ona bez nas može.
Koliko je Attenboroughu važan ovaj film, govori činjenica da se prvi put u životu oglasio na Instagramu, zadobivši munjevitom brzinom milijun sljedbenika. Koliko to zapravo znači njegovim sljedbenicima – u smislu svjesnosti i djelovanja, ne samo munjevitog lajkanja – ostaje upitnim. Jer o tim problemima govori se i piše desetljećima, bez značajnijeg efekta. Iste probleme isticala je npr. davne 1972. knjiga “Granice rasta” koju je objavio istraživački tim Massachusetts Instituta za tehnologiju, predviđajući globalni kolaps “ako se trenutni trendovi rasta u svjetskoj populaciji, industrijalizaciji, zagađenju, proizvodnji hrane i osiromašenju resursa nastave istim tempom”, da bi godinama bila predmet kritika i izrugivanja; do danas je prodana u 30 milijuna primjeraka na 30 jezika, debate i dalje traju, ali s nešto manje veselja i podcjenjivanja.
Ipak, izgleda da filmovi više od pisane riječi pobuđuju naš interes za planet i potiču na djelovanje (BBC-jevu seriju “Blue Planet II” iz 2017. gledalo je 14 milijuna ljudi, po čemu je bila najgledaniji TV program u Britaniji te godine). Dr. Jean-Baptiste Gouyon, predavač prirodnih znanosti na University Collegeu u Londonu, smatra da dokumentarni filmovi “na drugačiji način mijenjaju našu percepciju divljine”, jer – i to je vjerojatno ključni faktor – “prikazuju prirodu bez ljudi, a ne kao nešto s čime se treba baviti”. Upravo time što nas ne zastrašuju i ne utuvljuju nam da nešto “moramo”, ti filmovi i njihovi autori/snimatelji (koje se prihvaća kao uzor ponašanja, pa sve više postaju ‘selebritiji’ i ‘influenseri’) pomažu gledateljima da upoznaju, tj. “stupe u kontakt sa svijetom od kojeg su postali udaljeni”. A ta mala veza može potaknuti na razmišljanje i brigu za prirodni svijet.
Jedan od razloga nedostatnog interesa za probleme prirodnog okoliša je što ga se ne doživljava kao dom, nego kao “materijal” za prehranu, zaradu, odmor i zabavu. I to “materijal” s kojim čovjek radi što hoće jer ima titulu gospodara i vladara prirode, pa je bitno obilježje njegova odnosa prema prirodi: osvojiti-pokoriti-iskoristiti.
Zanimljivo je kako se Crkva i kapital slažu u pitanju prirode. Po Knjizi Postanka priroda je puki predmet čovjekova vladanja. Stvorivši bogolike, tvorac ih upućuje: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se miče po zemlji.” I još: “Evo, dao sam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu.” (Postanje 1, 28 i 29). Ne ulazeći sad u ovaj božji naputak o vegetarijanstvu (koji vjernici vješto izbjegavaju), očito je da iskorištavanje i devastacija prirode imaju božji blagoslov, dok je neka ekološka kriza zanemarivi ‘side-efect’ ili božja kazna. Za vjernika zemlja i nije njegov pravi dom, nego nužni smještaj za vrijeme patnje i trpnje, tj. izdržavanja kazne za prvobitni grijeh; pravi dom je onaj onostrani, nebeski, s rajskom prirodom koju sam bog čuva.
Tom obezvrjeđujućem stavu spram prirode kapital se pridružuje iz drugog rakursa – profita. Novovjekovni je čovjek također gospodar prirode ali kao (jedino) umno biće, čiji se opstanak temelji na zaradi. Stoga priroda ima važnost i izaziva interes/brigu čovjeka isključivo (u)koliko je iskoristiva za zaradu, odnosno stvaranje profita (što je glavni razlog ekoloških problema, koji Attenborough izbjegava spomenuti u svom filmu).
Dakle, Crkva i kapital, tj. velike kompanije i njihovi vlasnici i menadžeri, slažu se u stavu da čovjek može trošiti, iscrpljivati, uništavati prirodu kako i koliko hoće. Ako pretjera, nema veze; jedni svojim vjernim sljedbenicima nude onostranu rajsku prirodu, a drugi svojim povlaštenim sljedbenicima nude u skoroj budućnosti novu, netaknutu prirodu na nekom drugom planetu, kao novi “izazov”, jer “Vi ste to zaslužili”.
Za razliku od njih, neki znanstvenici i umjetnici, pa i neki novi klinci, dijele zabrinutost. Objašnjavajući intenciju svog filma “Dersu Uzala”, Kurosawa kaže: “Odnos između ljudi i prirode postaje sve gori i gori… Mislim da bi ljudi trebali biti ponizniji prema prirodi jer smo dio nje i moramo se s njom uskladiti. Ako se uništi priroda, uništit će se i ljudi.” (D. Richie, Filmovi Akire Kurosawe ).
To isto poručuje i Attenborough 45 godina kasnije na kraju svog dokumentarca: “Nakon cjeloživotnog iskustva živog svijeta, siguran sam u jedno: ovdje se ne radi o spašavanju planeta; radi se o spašavanju nas samih.”
radio gornji grad 
