za nama ostaju brda i psi

gase se sutoni u tihim kućama

na cesti, u bijegu od IX. simfonije nema odmora

policijske patrole u čamcima hvataju noć

napušteni bordeli na osami pune se pretpremijernom publikom

gutaju mladiće zaslijepljene pohotom

raspuknute usne grada časte neonom

krezube ponoćne kerubine

dok vozim ovom zemljom

vidim križeve s kojih su poskidali Isusa

(a čini ti se da su reklama za jeftini jeans)

otrijezni me pričom o pljački banke i

porastu zaposlenosti u zemlji sreće dok

tvoju maramu natopljenu znojem

ispirem rosom s planine

poslije ručka

slušat ćemo zvuk munje u restoranu

na početku pustinje

u beskraju pokidanih dana

piti ćemo kaktusov sok iz zelene dinje

i noćiti uz svjetlost natpisa motela

ne treba nam više ni oprost grijeha, ni hostija

samo goli mjesec

na početku koji je uvijek pustinja