Fotografija: Jovica Drobnjak

Četiri godine (2. 2. 2017) navršilo se od smrti Predraga Matvejevića, kosmopolite, Jugoslovena, erudite, disidenta i grandioznog oca svjetski poznate mediteranske biblije – Mediteranski brevijar (1987) prevedene na 23 jezika i sa desecima izdanja na jezicima balkanskih naroda. Isto toliko je godina od bola za prijateljem iz Mostara koji je premostio sve mediteranske paradokse, uspostavio petu stranu juga i čiji zapisi su mirisali na žalfiju i vino iz antičkih amfora.

Imao je hrabrosti ovaj humanista, lingvista i profesor, često koristeći kovanicu demokratura, u nekim prošlim a nama na južnoslovenskim prostorima još živim vremenima, preporučiti Titu da se povuče pred mlađima, reći balkanskom diktatoru da izvrši samoubistvo i sugerisati papi da spriječi misu za Pavelića što potvrđuje njegov humanistički i pacifistički svjetonazor.

Poput strpljivog ribara i kormilara prikupljao je u svoju mrežu činjenice, povijesno znakovlje, pojmove, svakodnevne stvari, pomorske mape, brodske dnevnike i ostale južnjačke relikvije za svoju književnu riznicu. Pasioniran Unutrašnjim morem, kao Brodel u dubrovačkom arhivu, tri puta je krstario Mediteranom, obišao antikvarnice, muzeje, galerije, biblioteke, institute, sveučilišta, ribarnice, gatove, solane, sidrišta i kockarnice razgovarajući sa ljudima različitog društvenog statusa i klasnog nivoa.
Često sam znao razgovarati sa Predragom prijateljem i Matvejevićem velikanom, velikim kao naše bratstvo, o Mediteranu kao neprikosnovenom ishodištu, identitetu i sudbini, uz saglasje da je naš Mediteran zapravo ono unutrašnje more jer ono je ljepše, vječnije, jače i veće od onog Mediterana koji nam podastiru politički i ratni kartografi. Njihov zemljopis i povijesne karte Mediterana nekako su nam bile razvodnjene, promjenljive i manje, posebno, u zlokobnoj eri globalizacije. Znao sam prijatelju slati knjige, čitati poeziju i odgovarati na pisma koja danas ljubomorno čuvam kao svete spise njegove podrške, radosti i ponosa. Na jednoj razglednici sa licem srušenog mostarskog mosta i grbom sa ljiljanima u sredini, napisao mi je – „Dragi Borise, uzeh ovih dana u ruke tvoj izbor iz poezije Mediteranski indigo. Uvjerih se ponovno da smo braća. Bi mi drago. Hvala, brate Borise“. Nakon nekoliko mjeseci stigla je nova kartolina – Dao sam se na čitanje zanimljive poezije koju pišeš. Da sam prije imao u ruci tvoje knjige, neke bi stranice moga Brevijara bile drukčije, bolje. Rado te čitam već otprije i mislim – evo prvaka onih koji će poslije mene, bolje od mene, reći sve što treba o Jadranu i Mediteranu. Plakao sam…Upravo ovi i slični izvodi iz njegovih pisama često nađu svoje mjesto na koricama mojih knjiga u znak poštovanja prema ovom Prometeju balkanskog prosvijetljenja Mediteranom.

Znao je, kao niko nikada, baš Predrag da je modru planetu, to Mare nostrum i Mare magnum kao živu istoriju u pokretu, tu prepisanu istoriju svijeta i vječni indigo na kom je uklesan krik našeg rođenja, duh našeg življenja i posljednji krik otpora bezumlju, besmislu i ništavilu, zapravo nemoguće oploviti koliko god života imali. Matvejević pripada hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj i, uopšte, južnoslovenskoj, italijanskoj, francuskoj i evropskoj književnosti, sa i bez svih priznanja i titula, ali pošto mu nijedna kota nije dozvoljavala da bude dovoljno svoj, odlučio je, poput svog sudbenika Brodela, da iz ere klerofašizma odmagli na Mediteran. Znao je da samo tako može potvrditi i realizovati do kraja svoju ličnu, duhovnu i intelektualnu vertikalu Mediteranca po konfesiji i naciji, ali i po stilu i načinu življenja! Katkad bi u opuštenijim dijalozima pominjao da je znao uložiti svoje posljednje dinare za beskrajna hodočašćenja Mediteranom i priznavao pomoć nesvrstane Jugoslavije čije instance su ga kao stvaraoca upućivale u prijateljske države afričkog Sredozemlja.

U rječnicima termin brevijar obično biva objašnjen kao skica ili pregled. Kod Predraga, Brevijar je bio i ostao molitvenik posvećen jednom moru nastalom kao prva božja suza radosnica nakon stvaranja svijeta. Drugi dio knjige Mape, kako je pričao, nastao je nakon krstarenja nad mapama u njegovoj radnoj sobi u Zagrebu gdje je radio sa osjećanjem izolovanosti, odbačenosti i prezrenosti zbog svojih jugoslovenskih opredijeljenja. Većinu svojih žanrovski različitih proza i eseja tada počinje objavljivati u okruženju, posebno Beogradu i Ljubljani.

Predrag nam je otvorio kapije najljepših gradova Bijelog čistog mora (kako u jednom otomanskom zapisu imenovaše Mediteran), poput andaluzijskih tapiserija pred naše oči podastro pejzaže istorijskog i sadašnjeg Mediterana bačenog na margine svjetskih zbivanja, prevodio zvona epoha, poetizovao prostore bogaza, krvi i ruzmarina, ponudio anegdote i fusnote da ih, kada poželimo, dopišemo vinskim mastilom pijani od mediteranske flore i prepoznajući se u kipovima antičkih mudraca.

Kao erudita i fantazista, Matvejević u isti kovitlac navodi viđeno i zamišljeno da bi borovom smolom u svoj Glosar, treći dio knjige, uklesao bogatstva svih jezika i narječja, od starogrčkog i latinskog, do španskog i korzikanskog) nudeći nam nesebično fosile riječi i imena znakovitija od sudbine. Često je znao reći da će, ako doživi da oplovi sav Mediteran, pronaći otok na kome će se sakriti do svoje smrti ili, bolje rečeno, od smrti. Znao sam da ga njegovo ostrvo čeka i na njemu skrovište pod čempresima koji mirišu na mitologiju pod kojima će njegova monumentalna melanholija, liričnost i nekonvencijalnost najljepše romoriti.

U brevijarskim esejima posebno je markirao pijace, so i maslinovo ulje kao simbole trgovine, civilizacijskog trajanja i hedonizma. S druge strane, brodovlje i, primjerice, muljače za masline čiji mehanizmi su stoljećima nepromijenjeni, reflektuju njegovu strast za krstarenjima pomoću antičkih kompasa do sopstvene sudbine – Mediterana kao luke vječnog u nama.
Nekoliko godina pred njegovu smrt, razgovarali smo o destruktivnoj ulozi globalizacije na balkanske, tačnije južnoslovenske narode, njihove jezike i kulture. Dijelili smo polazište da, ukoliko južnoslovenska bratstva, zaborave Mediteran kao nasljeđe i sudbinu, predstavljaće lak plijen neokolonijalizma pa će njihova perspektiva biti tabula raza a lična karta samo broj, bar kod, što se danas i dešava bez izuzetka.

Nedavno sam, promovišući svoju knjigu u vijećnici grada Korčule, morao pomenuti i Predraga zadivljen njegovim proročanstvom da će se stari način života očuvati samo na otocima iz razloga što su ostrva posljednji elizeji u bijegu od Vavilona globalizacije. Predrag je žudio za svojom jadranskom Itakom na čemu mu je zavidio i Klaudio Magris zato što se njegov Dunav tužno ulivao u marginalno Crno more.