Počitelj, sablasno prazan. Penjem se strmim kamenim sokakom. Grad kao slika Safeta Zeca, okačena na kamene litice. Na vrhu kula: čardak ni na nebu, ni na zemlji. Jato ptica propara tišinu. Dolinom žubori Neretva, Predraga Matvejevića, kojom počinje i završava njegov „Mediteranski brevijar“. Penjem se kamenim sokakom, dok iznad glave huje stoljeća. Prolaznost se ovdje, više nego drugdje, stropoštava u duboko bivstvovanje. Neretva, pa onda Nebo, a između stari grad u kamenu. Sve je isto od praskozorja Svijeta. Mističnost i ljepota Počitelja nas zavodi. Nije čudno da posjetioci imaju potrebu da tu opčinjenost „ovjekovječe“ nekim lijepim opisom. To su radili Ivo Andrić i mnogi drugi. Velike misli, velikih ljudi. „Misli kruže svemirom“, govorio je pisac Italo Calvino, „i od toga uvijek treba poći“. Tajna je u tome kako dešifrirati talase kojima one plove. Američki fizičar i futurista Mučio Kaku je uvjeren da će vještačka inteligencija ljude pretvoriti u čarobnjake.

Snovi su samo jedna nama pristupačna manifestacija te vrste prevođenja, prožimanja između različitih realnosti. U kojem se obliku odvija to prevođenje, nama ljudima nije poznato. Sami moždani talasi, njihova povezanost sa kosmičkim eterom (a ne samo sa nebom nad nama), polje je na kojem se vrše razna istraživanja, ali još nije napravljen pomak kada je u pitanju samo kodiranje stvarnosti kroz moždane talase i prevođenje postojanja u neke druge sfere. Tako da je npr. groblje iz 19-tog stoljeća jedina veza našeg vremena sa životom u tom davno prohujalnom vremenu; dakle, neki oronuli spomenici, davno zaboravljeni, jer su davno izgubili sve žive svjedoke. Ali nije isključeno da je život iz 19-tog stoljeća nastavio svoju egzistenciju, da posjeduje neku svoju fluidnu stvarnost, u istom gradu u kojem se mi danas nalazimo, ali da je ta stvarnost vidljiva i razumljiva samo za te pripadnike vremena iz 19 stoljeća, jer su oni dijelili stvarnost i vrijeme, koje pripada samo njima, a koje nije spoznatljivo za druge ljude, kada to vrijeme prođe. Tako je sa svim danima na Zemlji, otkako je nastao prvi oblik života, odnosno organski odraz planete i svemira. Kada jedno vrijeme prohuji, ostanu pisani tragovi tog vremena, i groblja, ali u oba slučaja se radi o jednom velikom pojednostavljivanju stvarnosti. Često se kaže da Francuska iz Balzakovog vremena živi u njegovim romanima, čak i danas kada je to vrijeme nestalo. Ali po svemu sudeći je to pogrešna predstava, jer je to vrijeme kroz romane doživjelo jedno veliko pojednostavljenje, svođenje na zakonitosti jezičkih kapaciteta, i trendova, kada su u pitanju tehnike pisanja romana. A da ne govorimo o preobražajima značenja, jer jezik prošlosti jezik novog vremena razumijeva na novi način, na novi način ga interpretira, odnosno uklapa u postojeću stvarnost – odnosno mjeri prema svojim mjerama i potrebama. Pravi poduhvat bi bio onaj, kada bi uspjeli osmisliti osjetljive antene, koje registriraju impulse tako minijaturne, kakav je impuls jednog olujnog dana iz vremena srednjovjekovnog kraljevstva, odnosno impuls života koji se odvijao u takvom danu, na način da se ti impulsi prevedu u jednu cjelinu. Kada bi imali takve antene, onda bi možda došli do spoznaje da svi dani tog spiralnog tobogana života struje eterom, jer u nevidljivom obliku postoje uporedno sa drugim oblicima postojanja, ali su nevidljivi, jer jezik na kojem se zasniva to nevidljivo postojanje, ne poznajemo. Religije često spominju ta fluidna bića, koja se nazivaju anđelima. Oni žive kao Fragmenti mitologije i sakralnog nasljeđa sačuvanog u jeziku, žive kao kameni spomenici ili u nekom drugom obliku. Međutim, to je samo oblikovanje u jeziku kojeg poznajemo – bića, koja ne pripadaju našem „jeziku“. Takva bića postoje u našoj stvarnosti u obliku mita, koji može biti da je prenošenje naših vlastitih predstava na metafizički plan, ali se onaj stvarni proces sakralnog prevođenja ne odvija – barem ne otvoreno. Na sadašnjem stepenu razvoja, čovjek je uspio da prevodi vanjske talase (sliku i zvuk preko raznih radio talasa), ali one najdublje, unutrašnje talase još nije uspio da locira nekom antenom, što ne znači da ti talasi ne postoje; dakle, to ne znači da ti talasi ne postoje i da oni nemaju kapacitet da kreiraju jednu stvarnost u kontinuitetu, koja podsjeća na jedan unutrašnji fluidni život, koji bi umnogome mogao da liči na san, ali san koji je uvezan u Cjelinu, koji nije razbijen u Fragmente. Tako da se svaki proživljeni dan preobražava u moždane impulse, koji imaju kapacitet da čuvaju slike, pa čak da ih uklapaju u određene vremenske cjeline. Međutim, to okončanjem života iščezava, svi nanizani dani jednog života; ali nije isključeno da taj život nastavlja postojanje u jednoj nedokučivoj stvarnosti, koju kreiraju ti moždani impulsi, ali talasi tih stvarnosti nama još uvijek nisu spoznatljivi. Možda će neki repetitori budućnosti biti u stanju da zarone u prošlost, da rekonstruiraju život u cjelini vremena, a ne samo u sadašnjosti, baš kao bandere u priči „Eolska harfa“, Danila Kiša, koje su za dječaka u toj priči bile sredstvo za osluškivanje šapata biblijskih vremena. Jedno je sigurno, eter postoji. Njegove su čestice ono što drži svemir u harmoniji i život u vječnosti. Nauka pravi revolucionarne iskorake. Uskoro ćemo moći „fotografirati“ ljudske uspomene i sjećanja. Ljudi će tada izgledati kao otvorene knjige i više neće biti tajni. Sve dok se ne pojavi ta nova planetarna civilizacija, prostor između „vidljivog i nevidljivog“ za nas će biti velika zagonetka. Rilke je govorio: „ Mi smo pčele nevidljivog. Nous butinons eperdument le miel du visible, pour laccumuler dans la grande ruche dor de l Invisible. (Mi zaneseno skupljamo med Vidljivoga da bismo njime napunili veliku zlatnu košnicu Nevidljivoga).

Počitelj

Sarajevo, 03. 05. 2021