Uvažene kolegice i kolege,

Želim vas obavijestiti da više ne želim biti članica Hrvatskog društva pisaca te vas molim da me brišete iz članstva.

Nekoliko je razloga, što načelnih, što praktičnih koji su me doveli do ovakve odluke. Prije svega, načelno smatram da je (trebala bi biti) temeljna funkcija ovakvog okupljanja/udruživanja spisatelja/ica promišljanje onoga što književnost u nas jest, što bi trebala i, ovisno dakako o društvenim okolnostima, mogla biti. Pitanja što i kako „proizvodimo”, u smislu rasprava, širih analiza i sl., stalnog propitivanja i kritičkih vrednovanja naših (u širem smislu) časopisa koji se objavljuju, širenje i množenje književnih festivala (što ne nosi nužno kvalitetu)…, sve to, koliko ja pamtim, nikada nije stavljeno na raspravu, unutar Društva, ali istovremeno (i nužno) i u javnosti. Kad se tu i tamo spomene položaj knjige u društvu,  pritom se ne misli na spomenute, rekla bih, temeljne probleme, već se govori isključivo o marketinškom aspektu u najširem smislu, to jest, problemima distribucijske mreže, položaju knjižara i stanju knjižnica, o čemu, naravno, itekako treba razgovarati, no jedno bez drugog ne ide.

Te razgovore, tu vrstu poticaja da zajedno razmislimo o onom što radimo, da kritički promišljamo i valoriziramo ono što u književnosti imamo, nisam registrirala. Smatram ih međutim fundamentalnim conditio sine qua non.

Svojevrsni otponac, nakon višegodišnje skepse i nezadovoljstva, za odluku o izlasku ih HDP jest stanje vezano uz nedavni Javni poziv Ministarstva kulture i medija RH za stimulacije književnih djela i prijevoda i doista sramotno dioništvo HDP koje je sudjelovalo u njegovoj izradi. Važno mi je ovdje istaknuti da se sama već godinama ne natječem za bilo kakve stimulacije/nagrade/potpore i sl. kod MK, kako bih isključila bilo kakvu primisao da je ovaj moj čin uvjetovan osobnim interesima. Da je Društvo učinilo minimalni napor i na mailing-listu poslalo članstvu tekst Javnog poziva na raspravu, to bi bio možda put da djelujemo kao društvo a ne kao partija.

Što se tiče praktične strane moga nezadovoljstva radom HDP, budući da ne živim u Zagrebu, niti u nekom većem  gradu, jedina komunikacija je elektronskim putem. Tako redovno dobivam pozive za Skupštinu s uvijek istim točkama. Izvještaj, prihvaćanje izvještaja, novi članovi, umrli članovi, brisani iz članstva. Do pred koju godinu saznavala sam i tko kamo putuje po svijetu, no nakon nekog vremena više nije bilo zanimljivo čitati jer su putovala uvijek ista imena. Osim toga, najurednije su stizale obavijesti o tome kad će ured biti otvoren/zatvoren i dakako, uplatnice za članarinu. To je neko vrijeme bilo zabavno, ali više nije.

S uvažavanjem,

Đurđa Knežević