Cijeli život sam bio okružen “intelektualcima”, pogotovo kada je posao u pitanju. Jedan od prvih poslova je bio u očevom kafiću, kao konobar. Čim bi došao, upalio bih svijetla, jukebox, i stajo bih, i stajo bih, i stajao bih. Malo po malo bi osje?ao kao da mi nešto crpi život iz mene, postaju?i sve više i više letargičniji, a uz dežurne alkiće koji jednu pivu ispijaju po 2 sata.

Moj drugi posao je bio kao građevinski radnik kod jednog Ivana iz K. Gomilice. Pošto poto mi je trebala lova, kako bi skinuo vozački s k… i vratio se na fax. Na svaki oglas koji bi se javio, tipa pom. mehaničar, mesar i sl. Kriteriji su bili kao da traže inženjera, magistra, a uz osobna sranja, samo su me bacili u depresiju, a taj posao građevinskog radnika, je jedino što sam uspio pronaći. Oko 6:30h sam morao biti u K. Gomilici kod Ivana, zatim bi išli u Slatine, na Ćiovo, pa od 7:30h do 21:20h radili po najvećoj žegi (bilo je ljeto), a kuća na kojom smo radili, bila je od jedne Ruskinje, a pošto je bila pun k… bogata, samim time nije znala što bi sa silnim novcem, pa bi non-stop nešto mijenjala. Najbolje bi bilo da je dala taj novac meni, ja bi dobro znao što bi s njim. Od ponedjeljka pa do subote, oko 5:45h, prolazio bih kroz Baće, zatim hvatao vlak, s kolegom s posla, a sam opis posla bi bio kažnjenička kolonija; Ivan bi svako malo prigovarao, bez obzira na to što smo radili onako kako bi nam on naredio, a poslovođa (koji je bio njegov rođak) bi samo tupio: Gasa, gasa, i to na + 35 Celzijusa, s pola sata pauze, na 12 sati radnog vremena, zbog čega je jedan od radnika pukao na živce i pogodio poslovođu kantom napunjenom žalom drito u glavu. U međuvremenu, kada bih ćakulao s kolegama, a kad sam im spomenuo da volim čitati knjige, svi su ostali šokirani! Nikad nisam do sada radio performanse gdje šokiram ljude, a eto izgleda da imam potencijala. Objasnio sam im kako su masu pisaca (C.Bukowski, K. Hamsun) radili kao fizički radnici. Jedan od kolega mi je rekao da ne bi trebao biti ovdje, tj. nije da me žele otjerati, već da mi je mjesto na akademiji, a ne među bauštelce. A sad onaj dio: PLAĆA! Na sami spomen, Ivan bi odmah postao blijed, i pravio bi se glup, kao da ima amneziju, pa tako mi je trebalo pola godine da nađem posao, i pola godine da dobijem plaću, i još pola godine da skinem vozački s k…..

Sljedeći posao koji sam radio bio je radnik u skladištu dućana rabljene odjeće. Dobar dio zaposlenika je bilo iz RETO Centra, a jedna od poslovođa je bila Sandra, bivša striptizeta i također ovisnica, a bila je tako istetovirana, da je djelovala poput slikovnice. Drugi poslovođa je bio Tonći, kojeg je vlasnik tog dućana rabljene odjeće ponižavao na najgori način, a ja nikada neću zaboraviti kako je taj vlasnik vrijeđao tog Tonćija. Uz standardne uvrede, kao: idiote, kretenu, konju, bilo je tu uvreda tipa: Nazvati te retardom, bila bi uvreda za one iz J. Bonaćija; Jesi li popio lijek danas? Kažeš da ne znaš? Jeli barem znaš da ti fali daska u glavi.

Zatim sam radio kod jedne Nives, koja je imala firmu s cateringom. Radio sam kod nje kao pomoćni radnik u cateringu, kao i oko njene kuće u Dugopolju. Nives se često žalila kako je radnici ne doživljavaju niti 2%, kako joj je sin najobičniji kreten (kao i bivši ovisnik), a ja u početku nisam išao za tim, ali sam ubrzo otkrio zašto. Iako sam cijelo ljeto radio za nju i tada me uredno plaćala, međutim plaća je bila sve rjeđa i rjeđa. Nives me tako često zvala da dođem raditi, da sam morao biti 0-24h na raspolaganju. Morao sam pomoći oko selidbe, pa sam s njezinim sinom, u džipu, prenosio stvari iz stana sa ST3 na Dugopolje. Njen sin je imao ambicije biti glazbenik, i to gangsta rap, pri čemu je od svoje sobe napravio studio. Puštao mi je svoje stvari (koje su bile jako dobre), ali kako je odrastao sa zlatnom žlicom u ustima, zbog čega mi takav, kakav je, djelovao kao moj jedan prika, koji je poznat kao imitator Elvisa Presleya. Jednom, u njihovom podrumu, na ST3 sam primijetio masu ploča, koje su bile u neredu, pa sam ga zamolio da li mi barem može dati ploču od WASP, na što mi je odgovorio, da ne može, jer to su mu “od prike”, da bi mi na kraju, Nives dala tu ploču. Također, kada sam radio kod njih, oko kuće, na Dugopolju, nisam imao stare tenisice u kojima bi mogao raditi. Slučajno, u garaži, na ormaru sam vidio tenisice, kojih je brat bratu bilo skoro 50 pari. Kada sam upitao Nivesinog sina, da li barem ima slučajno kakve stare tenisice, kako bi imao u čemu raditi, njegov odgovor je bio “da ne može, jer to su mu sve nove”, da bi na kraju, jedna gđa. koja je živjela u blizi dala 1 par starih tenisica.
Uz njihovu kuću u Dugopolju, radio sam i oko njihovog stana na ST3. Morao sam ga očistiti, a nikada u životu nisam vidio takav nered; u kuhinji su se tanjuri, s prljavštinom i plijesni tako skorili, da su se doslovno zalijepili jedni uz druge, kao i na sudoper. No, to nije ništa, usporedbi s balkonom, koji je bio tako zasran od ptičjih govana, da uopće niste bili sigurni jeli to govno ili pod. Nives mi je rekla da razmontiram ormare u kuhinji i poskidam sve pločice u WC-u, pri čemu mi je Nives dala samo čekić i obični odvijač. I tako ja u WC-u skidam pločice, priborom što mi ja dala Nives, od jutra do sutra, skoro tjedan dana, lupam i na kraju dana izgubio bih osjećaj za ruke. Nives me nazvala, upitala me jesam li gotov sa skidanjem, na što sam joj odgovorio da nisam. Kako, šta? Čudila se Nives, koja je došla s čovjekom, s kojim je mijenjala stan za tu kuću u Dugopolju. Nives se čudila, pošto je mislila da se te pločice lako skidaju, kao i ormari u kuhinji. Taj čovjek, s kojim je mijenjala stan za kuću, zvao svog priku, koji je bio majstor. Došao je, pogledao je o čemu se radi i rekao da dobro da nisam što oštetio kakvu cijev u WC-u tijekom skidanja pločica, a što se tiče ormara u kuhinji, majstor je rekao da ne može ni on, a kamoli ću ja. Na kraju, kad sam njima dvojici nešto pomagao, taj čovjek (s kojim se Nives razmijenila) rekao za nju da je najobičnija luda, pa nije ni čudo zašto joj je sin ispao onakav degenerik i pičkica, a meni je dao 50 kn za kavu.
Kao što rekoh, morao sam biti Nives na raspolaganju 0-24h. Jednom prilikom, kada sam bio u Info zoni, na kompjuteru, dobio sam njen poziv da joj moram nešto prebaciti. I tako ja brže-bolje od Matejuške do ST3 pjehe, da joj prebacim vreće cementa iz auta u stan. 5 vreća, svaka po 5 kg, na najgornji kat, da bi Nives, njena kćer i kćerina prija bi sjedile u autu, držeći se kao da su plave krvi. Nives bi tako zvala, kada bi bio s prijateljima na kavi, kada je bio bakin pogreb, čak kada sam s DADANTIMA išao u Zagreb. Usred vožnje, Nives me zove, niti pita jeli mogu niti me zamoli, nego da joj pod hitno moram doći nešto prebaciti, na što sam joj odgovorio da ne mogu, jer nisam u Splitu, a ona nastavi brojati da joj trebam prebaciti jer je to čas posla.zbog čega sam se morao zaderati da NE MOGU JER NISAM U SPLITU SVE DO PONEDJELJKA. Nives je napokon poklopila i nije se više javljala, a kada je bila plaća u pitanju, rekla mi je da “radim za džeparac”. U bakinoj zgradi, gdje sam prije živio, sreo sam jednog čovjeka koji je radio za Nives i upitao je li radim li još za nju. Rekao sam da nisam više kod nje i ispričao mu cijelu ovu situaciju, na što je rekao da je i njemu oun k… te kučke, da joj j… mater ludu, da je u k… kao što joj je sin u k….
Često u novinama bude vijest kako je nekome zapaljen auto, premda se nikada ne zna krivac, ali kad vidite cijelu situaciju, barem znate razlog.

Ubrzo sam završio u vojsci, a u mojoj satniji je bio Bernard, koji je od prvog dana morao biti najglasniji i najbolji. Nisam išao za tim tko je on u stvari, sve dok među ljudima nije počelo kružiti snimka s YouTubea, tj. s RTL Televizije o tom Bernardu koji se predstavljao kao poslovnjak, doktor, član GSS-a, i tako bi varao ljude. Već prvog dana, jedan od instruktora je kazao Bernardu kako će s njim imati najviše posla. Od najglasnijeg i najboljeg, Bernard je s vremenom postajao sve tiši i zadnji. S druge strane, jedna cura koja je sa mnom služila u vojsci, imala je anemiju, pa sam se pitao tko j…te pušta ove u vojsku.

Vrativši se na fax, ponovno sam radio takve poslove, a posao koji me najviše satrao (više psihički nego fizički) bio je redar na Hajdukovim utakmicama. Nogomet mi je sam po sebi dosadan plus ne mogu stati na jednom mjestu. Tu sam se nagledao raznih “intelektualaca”, među kojima je najviše prednjačio Ante, koji je kao svi mi bio samo običan redar, kojem je posao da stoji na mjestu gdje mu je rečeno. No, Ante je bio taj koji bi svima pametovao, dirigirao kako će raditi svoj posao, a to je stati na svom mjestu. Jednom je Ante se jedne strane Poljuda zaderao na jednog redara s druge strane, kako ne radi tj. ne stoji kako treba, pa mu je Ante objašnjavao posao (?!). Za nekog tko nije upućen u cijelu situaciju, rekao bi da je taj Ante u stvari šef, poslovođa, a u stvari je kao I ja, najobičniji redar, a mene je čudilo kako Ante nije do sada dobio batine.
I tako kroz razne poslove, upoznao sam razne ljude, različitih karaktera, svjetonazora. Kada sam radio u dostavi pića, tijekom vožnje sam ćakulao s vozačem. Upitao me da li idem na “Tuopsuona”, na što sam mu odgovorio da nisam, zatim me upitao kako je ostao Hajduk, a ja sam mu rekao da ne pratim nogomet. Taj vozač je ostao bez riječi, kao da je u šoku kada je čuo što sam rekao. Upitao me čime se bavim u životu, na što sam mu odgovorio da sviram, pišem, glumim I čitam. Vozač je I dalje ostao u šoku od toga što čuje. Sličnu situaciju sam doživio kada sam radio u kazalištu kao fizički radnik. S kolegom, u kamionu samo prenosili stvari, te mi reče da idemo u Tolstojevu. Znaš, to ti je neki tamo Ukrajinac bogati, objašnjavao mi je kolega. S drugim kolegom sam diskutirao o ženama, pri čemu sam spomenio kako ima masu dobrih primjera iz Biblije, priča C. Bukowskog. Taj kolega je samo stajao I blijedo me gledao. Upitam ga, da li je ikad čuo za Bukowskog, na što kimne glavom ne. Zatim ga upitam, da li je ikad pročitao ikoju knjigu u životu, on opet kimne glavom ne. Jebiga, jer pošto se upravo rastavio od žene, da je čitao više Bibliju, Bukowskog, kao I poeziju Franka Bušića, to mu se ne bi dogodilo.
Kada smo kod knjiga, u brodogradilištu, gdje sam radio kao čistač, kratio sam slobodno vrijeme čitajući Tomu Akvinskog. Taman je kraj mene stigao poslovođa, koji je imao samo završenih 7.razreda osnovne škole,i uzeo je knjigu po prvi put u životu,i to od T. Akvinskog, a da ugođaj bude potpun, trebala je zasvirati Tako je govorio Zaratustra od R. Straussa.

Bilo je scena koje kao iz horor filma, kao npr. kada sam radio kod jednog lika iz Solina, a meni si trebali novci što prije da platim školarinu. Otišao sam raditi kod tog lika, , na samom ulazu u njegovo dvorište, bila je njegova kuća s 3.kata I potkrovljem. Sprijeda, bila je tip-top sređena, u najfinijem mramoru, a od straga goli beton. Isto tako je bilo unutar kuće; na samom ulazu, sve tip-top, sve dok nisam došao do 3 kata (tu smo ručali). Ponovno je bio goli beton, nije bilo silikona na prozorima kao izolacija, nego obične krpe, a kada bi ručali, koji put bi znalo kapati s plafona, ako bi okrenulo na kišu. ALI TO NIJE SVE! Vodu u WC-u se puštala tako što se prije morala napuniti kanta vodom i izliti je u školjku. Cijev od kanalizacije je svako malo bi otišla u stranu, zbog čega smo je morali svako malo ispravljati, htio je napraviti jakuzi, dok mu je bazen još nije bio dovršen. Jednom prilikom, kada bih čistio, pronašao bih kovanice od 10, 20,50 lipa ili pak kunu,2,5, pa tako sam u jednom danu skupio skoro 50 kuna. Taj lik, kod kojeg sam radio, mi je rekao da kod njega svako malo netko dođe raditi i ode, da mu nije jasno zašto, ali ubrzo sam saznao; gubio je živce svako malo. Kako je u njegovoj radioni bio teški nered i nije se znalo gdje što stoji, te kada ne bih uspio nešto pronaći, taj lik bi isti sekundu poludio, lupao bi šakom po stolu, pjenom na usta. Tako je bi izgubio živce, jer mi je trebalo čak 10 min da pojedem marendu, a jednom je toliko pukao, da je počeo dramatizirati, na rubu plača, da ako budem radio na baušteli, da ću biti kruha gladan. ALI TO NIJE SVE! Tu je bila njegova mater, koja ne bi usta zatvorila niti minutu. Što god bi radili, ona bi stajala s balkona, neprekidno pričala, davala komentare kako bi trebali raditi, pri čemu bi se njen sin, za kojeg sam radio, svako malo bi se izderavao na nju. Jednom, je njegova mater neprekidno ga dozivala, tako jako, uznemireno kao da upravo gori ili da je potres, a razlog njene uznemirenosti je bio gori od bilo koje kataklizme; OHLADILA MU SE MANISTRA S MESOM! Čim sam skupio lovu za školarinu, brže bolje sam otišao, no to ipak ne znači kraj mojim pustolovinama.

Kada sam se javio za jednu ribarsku koču, kako bi stekao nešto iskustva, od samog trenutka sam imao loš osjećaj, koji je s vremenom bio sve jači i jači, ubrzo sam otkrio zašto. Kada smo se iskrcali na Vis, ja i kolega smo otišli popiti piće, pritom pogledali gdje drugi kolega, a imali smo šta vidjeti; ležao je na svom krevetu, totalno satrven, dok je gumica za stezanje vena bila sa strane.

I tako sam ja cijeli život okružen intelektualcima; kroz jutro, slušam kako je jedan od “intelektualaca” po prvi put jahao konja, nije znao kaka da zaustavi konja, te je potezao i potezao sve dok nije sirotu životinju nokautirao šakom; navečer, bio sam na rođendanskoj zabavi, jednog mog poznanika Jurice, ponovno okružen intelektualcima.