Tek sam jučer poslijepodne doznala da me gospodin uzeo u usta (pero?)… Sad kad sam konačno uspjela pročitati taj zapravo panegirik samome sebi pitam se: a što bi se meni dogodilo kad bih za g.Mandića rekla da je zamorni cinik koji je (kako je nekoliko puta sam rekao) za novce, naknadu spreman cinizmom u karikaturu deformirati sve, ili braniti i neobranjivo? Što bi mi se dogodilo kad bih rekla da to što on na zalasku života piše nije književna kritika, nego ponovno guranje samoga sebe u prvi plan? (on je, naime, kao što vidimo, putovao od Vardara do Triglava, bio obožavan i cijenjen). Što bi bilo kad bih ja ovlaš izvukla neku stavku iz njegove osobne biografije, pa izjavila “ali to nije moj problem”? Što bi bilo kad bih rekla da je ogorčeni mizogini, osušeni panj? Ili da grčevito pokušava privući pozornost javnosti po cijenu da objavi i nešto “predsmrtno”? Ili da ga javno pitam kakvo je to moje domoljublje kojeg se on gnuša? Odnosi li se njegovo gnušanje na činjenicu da sam “onih godina” bila u rovu? Ili na ovaj dio kad kritiziram klijentelizam, nepotizam, lopovluke? Ali, nemam ja prava na sva ta pitanja. Gospodin je nedodirljivi kritičar. Ja sam samo bijedno, osrednje piskararalo, žena, plavuša, provincijalka koja je posve neutemeljeno dobila sve nagrade koje je dobila (dobro da me poput nekih “velikana hrvatske politike” nije optužio da sam članovima žirija pružala usluge u nature kako bih dobila nagrade – jer samo žene mogu biti kurve… muškarci su uvijek pošteni… čak i ako se razvedu, čak i ako unište sve oko sebe.) Ali, evo, uživajte u vrhunskoj kritici “najoštrijeg pera i uma bivše države”…