Bavila sam se sportom i znam trpjeti i pobjedu i poraz. vjerujte mi, istrpjeti pobjedu mnogo je teže no idemo se prebaciti na još jedan, ne moj poraz, već njihov poraz. naime, nakon “dogovora u hodu” sa stimulacijama za autore, koje otkad je natječaja nisam dobila iako sam dobila kroz to vrijeme čak 5 književnih nagrada, dobih i ne znam koju odbijenicu za projekt poticanja čitanja. i dok gostujem, zumam, doniram, kontaktiram i komuniciram kako bi rekli ovi koji nisu pročitali ni Ivicu i Maricu, za moju malenkost nema potvrde od mog i našeg ministarstva kulture. u dvadesetak godina moje aktivnosti nisam dobila baš niti jedan projekt koji se odnosio na promociju. iza mene je neopisiv broj susreta koje sam odradila pro bono uz donaciju knjiga, a eto i ja, vjerovali ili ne moram živjeti, i ne samo ja, moja obitelj odnosno djeca koja uz pomoć jednog drugog ministarstva nisu uspjela nikad vidjeti tatinu alimentaciju. Kad god se sjetim preminule kolegice Nade Mihelčić koja je od države ostavljena kao pas i koju smo mi kolege uz vašu pomoć pokopale, zaiskrim, pa me i sad topla al ujedno i jezovita misao potakla da ovo napišem.
Ovo nije jadikovka. snalazim se. Ne idem baš liječniku kao kroničar, ne idem na odmor, a gle, naša država nam je ukinula praktički posao gostovanja i zaboravila nas umirovljenike i invalide. Moja umjetnička mirovina iznosi 1.190 kn s 90% invaliditeta. U pandemiji, kao i ostali umjetnički umirovljenici nismo dobili ni lipe. Samostalni umjetnici imaju najmanji koeficijent u državi. podržavali smo učitelje, ali mi umjetnici s pretežno magisterijima i doktoratima imamo najmanji koeficijent i bivamo umirovljeni na iznose koji su 1/3 “volonterske” naknade gradskog vijećnika.
Podosta od nas umirovljenih umjetnika na maksimalnim mirovinama do 2.000 kn ujedno je i potreseno. gadno potreseno. i sad, s obzirom na to da sam se, kao i slični preskočeni umjetnički elementi, prijavila na natječaj za poticanje čitanja jer eto, imala sam 2x porušen dom i nikakvu pomoć koje ni neće biti, odbijena sam.
Moram ovdje napomenuti jednu zgodnu i slasnu činjenicu da sam za potrebe djela koje pišem otvorila tik-tok profil i da mi se tamo neprestano javljaju mladi koji govore kako nisu voljeli lektiru ali su obožavali moje naslove. dakle gle fore, potaknula sam ih na čitanje i bez ministarstva kulture.
Usput, knjižnice grada Zagreba nemaju sredstava, ne kupuju knjige, u većini slučajeva nemaju sredstva za književne susrete koje potiču, ali zapošljavaju, i sad zapošljavaju. kad nemaju za susret i nemaju knjigu, ja se odazovem i doniram knjige. Pomalo se osjećam glupo i diskriminirano, jer zaboga pa i ja sam čovjek s potrebama kao i svi ti ljudi na plaćama. jer ako knjižničarke u nabavi ne nabavljaju za što onda dobivaju plaće. nitko se ne buni, svi šute i čekaju plaću. Za svaki projekt traže donaciju i dobivaju donaciju. postavljaju izložbe koje ne plaćaju, ni kao autorske projekte, a nemaju ni za prijevoz, postav, a ni za spavanje autora ako nije iz istog grada. I to bi bilo normalno da smo mi umjetnici plaćeni iz nekog svemirskog ureda pa kao izaslanici dobre volje, ideja i još boljih proizvoda uljepšavaju sivi život.
Iskreno me zanima tko je na tih stotinjak natječaja o projektima odlučio da ne pobjeđujem. Da me se preskoči kao što ping-pong loptica preskoči mrežicu i lupi prasicu. Tko su te osobe? Po čemu one zaključuju da ja u ovoj groznoj situaciji kad uz pisanje gletam stan i spavam još uvijek odjevena s teškim ptps-om u nesigurnoj zgradi staroj 150 godina nisam zaslužila, ako nas već umirovljene i invalide nije pogodila niti jedna mjera, da ja nisam zaslužila sredstva za promociju književnih djela koje mladi vole čitati.
Paralelno su se događali svi nebulozni pompozni projekti od poticanja čitanja, do godine čitanja, pa noći knjige pa interliberskog sajmišta. Sve je to napunilo lisnice većma onih koji ne pišu, nisu autori.
Posve sam sigurna i znam da te osobe ne bi mogle zamisliti život bez godišnjeg odmora, one jednostavno ne mogu zamisliti moj život i moju strast za onim što radim, ali u onom dijelu gdje plaćene odlučuju o dijelu moje sudbine nemaju argumenta za takvu presudu.
Ne bih ovo, draga Nado, pisala, da me ti nisi natjerala i da toliko često ne mislim o tebi. Kad je došla nova ministrica rekla sam kako se stvari neće pomaknuti nabolje, jer sve te institucije koje su tu da služe nama, služe same sebi. Teško da tu promjena na vrhu može učiniti nešto ako se doslovno ne promijeni kurs, ne osvijesti ta početna poanta: oni služe nama.
Stoga, nastavljam dalje no ovo moram notirati. jer sredstva su se kao i uvijek podijelila. dio tih sredstava uplaćujem i ja kao radišni i redovni platiša države.
O otkupu knjiga i devastiranoj knjižarskoj mreži, o položaju marljivih distributera i svemu što gledam kako se kroz godine devastira neću. Sve znam ali neću za 0 kuna. za te savjete tražila bih naknadu, jer ako sam i ovaj put ispala majmunica, zašto se duplirati.