Sve ovo što se događa u kampanji HDZ-ova gradonačelnikoga kandidata Filipovića pokazuju kako se u tri desetljeća nismo pomakli od one razine šovinizma koju je Franjo Tuđman promovirao svojom izbornom uspješnicom kako je sretan što mu žena nije “Židovka ni Srpkinja”, krilaticom koja će nas zadugo određivati kao svjetske šampione u etničkoj mržnji.

Najprije se Filipović sam pohvalio kako dobro vlada Tuđmanovom stilematikom; onom izjavom kako on ne poznaje ćirilicu ni toliko da može samostalno pročitati riječ bećarac ispisanu tim njemu mrskim pismom.

A onda su ga dohvatiti oni još ljući i primitivniji šovinisti od njega, koji su iščeprkali da ima strica, koji se pojavljivao na izborima u BiH kao jedan od lidera transnacionalnoga SDP-a.

Pa su mu dalje čeprkali po obiteljskim genima izražavajući sumnju u njihovu hrvatsku ispravnost. Još je netko pronašao da se krstio u katoličkoj vjeri tek u četrnaestoj godini.

Čitav taj cirkus motrim s onim istim podsmijehom koji sam imao kad su Šešelja optuživala da ima hrvatske gene, a on se gušio u nemoćnom bijesu dovodeći eksperte koji su tvrdili da od vojvode Voje nema veće Srbende. Smiješno, baš cirkus!

Ali tužno mi je, da tužnije ne može biti, to da se u ovih trideset godina ni za jotu nismo maknuli od Tuđmanove šovinističke matrice! Em smo Hrvati!