Poštovani kolega Feriću,
ovim putem tražim da me izbrišete s popisa članova Hrvatskog društva pisaca.
Neko mi je se vrijeme činilo da je to nepotrebno, jer niti moje članstvo, a niti istupanje, zapravo više ne znače ništa. Mišljenje sam promijenila, paradoksalno, upravo zbog tog „ništa“, jer gledamo u leđa autorima, a to su dosad tri spisateljice, koje su u proteklih nekoliko dana napustile Društvo, a Vi ste po tom pitanju poduzeli upravo onoliko koliko se od Društva u ovom trenutku može očekivati. Dakle ni pojedinačne isprike, nikakvog znaka žaljenja, nego ravno ništa, tako da smo svi skupa postali jedna velika ništica, koja može, a i ne mora plaćati članarinu.
Podsjetilo me je to na komemoraciju jednom našem prerano preminulom članu, na kojoj ste govorili o punom autobusu muških autora, koji odlaze u Maribor na utakmicu sa slovenskim piscima. Sve se odvija sjajno do granice, kada tog kolegu, koji više nije među nama, policija skida iz autobusa, jer ima neobične dokumente, ide nikamo i dolazi niotkuda, i prema tome odudara od ostatka autobusa. Vi ste se pritom prisjetili svoje nelagode, i grižnje savjesti: pun autobus veselih hrvatskih literata nastavlja dalje, kolektivna je zabava izrazito uspjela, ali mučan je prizor leđa koja se udaljavaju, tamo na graničnom prijelazu i na ničijoj zemlji, leđa pisca koji bi također rado sudjelovao, i družio se, ali ne može jer je ostao zaglavljen između država i viznih režima, i u autobusu mu, među etabliranim svijetom, nije mjesto.
Uvijek postoje nekakvi pisci u autobusu, nagurani, udruženi i rumeni, i oni koji ostaju na pustopoljini, malo stoje, pa kad vide da autobus putuje dalje, jednostavno se vrate, više ne nastavljaju u tom smjeru.
Vaša isprika, kojom ste se obratili članovima šestog svibnja ove godine, jednako mi je nejasna kao što je onima što pješače po autocesti nejasno što se događa u autobusima koji prolaze pored njih. Imali ste, kažete, premalo vremena kako biste uspostavili pristojne kriterije natječaja. Koliko je to točno vremena, da niste uopće stigli obavijestiti članove da se sastavlja tako važan dokument, i, kako kažete, „da se oformi komisija“?
Ne zaboravite pritom da ste, direktno ili indirektno, odgovorni i za sramotu koja se dogodila s prošlim natječajem za pisce, onim za „stimulacije“. Komisija čije ste članove većim dijelom imenovali naknadno mu je promijenila svrhu, tako da je nastao ne samo problem zakonitosti tog posla, nego i posvemašnje poniženje svih koji su se prijavili, jer se ispostavilo da su, umjesto za kvalitetu teksta, nagrađivani po principu da komisiji izgledaju dovoljno „siroti“. Svaki je autor pritom mogao birati po kojoj je osnovi ponižen, ali nijedan zapravo nije ni „stimuliran“, ni po nekoj ozbiljnoj osnovi uvažen.

Poštovani kolega, posljednji motiv koji članovi mogu imati da ostanu u HDP-u je da im to osigurava određenu poreznu olakšicu. Ali kako Vi ustrajno radite na tome, a sada ste već pri kraju tog posla, da pisce pretvorite u neželjenu djecu, koja postoje samo zbog dječjeg doplatka, u vidu potpore izdavačima za objavljivanje knjiga, ta porezna olakšica postaje izlišna. Nema se tu više što oporezovati, porez na nikog je ništa. Preostala je, za dio naših kolega koji su tome vični, neka vrsta konjskih utrka s preponama, gdje će oni najuporniji, ako nisu vični nogometu u Mariboru, skakutati po festivalima, jer im ne dopuštate ni taj tužni luksuz da budu zatvorene, introvertirane osobe. Kao što im niste ostavili šansu da, lišeni takmičarskog duha, neprekidno ne igraju utakmice u kojima će dospijevati u finale, polufinale, i četvrtfinale, u toj noćnoj mori tobožnje „medijske vidljivosti“ koja na prodaju u pravilu ne utječe, i histeriji natjecanja u „izvrsnosti“ i, pobogu, „najboljosti“.
Kolega Feriću, pisci, ako ih nije volja, ne moraju aspirirati da budu „najbolji“, i da jedni pritom pretječu druge za duljinu konjske glave. Mogu se zadovoljiti time da budu samo dobri pisci, da sjede doma, da ispadnu iz tog vražjeg autobusa jer im tamo, što iz policijsko-sigurnosnih, a što iz ličnih razloga nije mjesto.
Vama sugeriram da taj autobus na kraju ne zabijete u neko drvo, prevozite u prvom redu ljude, a tek potom njihove karakteristike, i domete. Utakmicu, koliko god da Vam se činilo da Vam u ovom trenutku skandiraju s najbližih tribina, na kraju, i na opću štetu, nećete dobiti. Iz razloga koji su literarni i umjetnički, a s nogometom, i takmičenjem, nemaju nikakve veze.

Slađana Bukovac