U zoru,

kad voda se zacakli kao led na okuci

ili ogledalo

samome sebi velim da ne orem vodu,

nego svjetlost,

a svjetlost se na tijelu vode žilavo ne da,

ne puca,

nego se uvija i izvija i pucketa

kao žilava mladica trske

koju ne možeš ubrati – samo sasjeći.

I na trenutak imam dojam

da nisam sasvim sam

i da imam nešto,

premda znam i da jesam sam i da nemam ništa.

I vrane mi se s topola i vrba smiju

dok hinim da sam dijete

koje se igra,

a ne starac koji prikriva tugu

sazdanu od puste samoće.