Jasno je da ima ljubavi; za ljubav će (vjerujem) uvijek biti mjesta; za ljubav, Jedno mjesto gdje ćemo skupiti svoje udove; i putem ljubavi/ Šetati (Lutati s jednom nogom ovdje a s jednim okom drugdje); Za ljubav, Putem ljubavi za ljubav, Biće (vjerujem) uvijek mjesta za ljubav.
Roberto Fernandez Retamar

Ne znam tačno koje godine i ko je osnovao Sarajevske dane poezije, ali se oduvijek pominjalo da je to bila ideja pjesnika Izeta Kike Sarajlića šezdesetih godina prošlog vijeka. Neki uz ime Izeta Sarajlića pominju kao inicijatora ovog poetskog festivala i Ahmeta Hromadžića.

DANI POEZIJE

Ja sam počela pratiti Dane poezije sedamdesetih godina, a najviše sam išla da slušam strane pjesnike. Kad je Josip Osti postao sekretar Udruženja pisaca, postala sam gotovo redovan prevodilac sa raznih jezika stranim pjesnicima. Prevodila sam i njihove pjesme i bila im simultani prevodilac.
Možda među prvima kojima sam bila i simultani prevodilac, bio je turski pjesnik Daglarca, a istih sedamdesetih, prevodila sam i kubanskom pjesniku Robertu Fernandezu Retamaru, potom arapskom pjesniku Abdul Wahab al-Bayatiju, francuskom pjesniku jermenskog porijekla Roubenu Meliku, a 1984. i kolumbijskom pjesniku Fernandu Soto Apariciju. Svi ovi pjesnici bili su veliki umjetnici, izuzetni ljudi, a poezija im je bila odlična. Neki su u svojim zemljama bili već žive legende. Teško je reći koji je od njih bio najbolji. Usput sam prevodila i nekim španskim pjesnicima kad bi zatrebao hitno prevodilac, i ruskim, iako to nisu bili moji jezici kojima sam dobro vladala.
Od “naših pjesnika” možda sam se najviše bila zbližila sa Stevanom Raičkovićem, koga sam poslije viđala i u Herceg-Novom, kao i sa Borom Radovićem, koga sam skupa sa Vaskom Popom viđala u Beogradu, dok sam Tomaža Šalamuna upoznala preko Ostija i s njim ostala prijatelj, kao i s njegovom prekrasnom suprugom Metkom, divnom i osobom i slikarkom, sve do njihove nedavne i prerane smrti. Upoznala sam tu i Desanku Maksimović, slušala iz daljine veliku Vesnu Parun, ali i mnoge druge.
Na Sarajevskim danima poezije, koji su se vrlo brzo razvili u čuveni međunarodni festival poezije, dolazili su iz inostranstva uglavnom pjesnici komunisti ili ljevičari sa Zapada, ali i sa Istoka. Niko od njih nije bio staljinista ili dogmata, dok su iz arapskih zemalja i Turske uz to mnogi pjesnici u svojim zemljama važili kao neprijatelji režima, i bili disidenti. Barem oni koje sam ja upoznavala.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka, na Sarajevskim danima poezije učestvovao je i veliki irački pjesnik, disident, Abdul Wahhab al-Bayati. On je morao pobjeći iz Iraka od Saddama Husseina, i živio je svuda po svijetu. Sam za sebe je rekao da je kralj u arapskom svijetu. Istina, i danas važi kao jedan od najvećih pjesnika arapskog jezika.
Abdul Wahhab al-Bayati rođen je 1926. u Bagdadu, a umro 1999. u Damasku. Smatra se pionirom modernog arapskog pjesništva, jer je razbio ustaljene tradicionalne forme koje su stotinama godina vladale u tom pjesništvu. Još kao student putovao je svuda po svijetu, a najviše je boravio u Londonu i Moskvi. Kasnije je postao profesor na Bagdadskom univerzitetu, kao i prevodilac, najviše sa ruskog jezika.
Osnivač je i kulturnih glasila, između ostalog Al-Thaqafa A-Jadida. Već pedesetih godina morao je da demisionira sa svog profesorskog mjesta zbog svojih izrazito komunističkih stavova i borbe protiv tadašnjih vlasti. Tako je sredinom pedesetih otišao u Damask, gdje će živjeti jedno vrijeme, potom će otići u Kairo, pa u Bejrut, potom u neke zapadne prijestonice, da bi se pred kraj života vratio u Damask i tu ostao do kraja života.
Bio je istovremeno pod uticajem sufijske poezije, napose Gazalijevih mističkih ideja, ali i pod uticajem Nazima Hikmeta, koga je sreo u Moskvi i posvetio mu jedno svoje djelo; u njegovoj poeziji se osjeća i uticaj Majakovskog i Nerude. To su bili njegovi uzori i pjesnici koje je uz još neke prevodio na arapski.
Evo nekoliko njegovih stihova:
Sa svitanjem dolazi ili ne dolazi, /Moja ljubav koja je zavladala kamenom tišinom, /Okružujući zidove, moleći, /Raskidana kandžama smrti a svaki put /Izvan smrti izgrižena očajem /Viče: O ti, stvorenje, ti! /Brod sudbine krenuo je dalje, /Sinbad vjetra nikada nije došao, /Kako ste stigli kad su nam bunari /Otrovani, odakle možete doći? /
Jesmo li se upoznali prije nego što sam postao?
On s očajanjem govori i o boli progonstva. Takva je i njegova pjesma pod naslovom “Zašto izbjeglice pitaju”:
Zašto umiremo? /U tišini /A imao sam kuću /A imao sam… /Eto i vas /Bez srca bez glasa /Čekate, eto i vas /Zašto smo u egzilu? /Umiremo /Umiremo u tišini /Zašto ne plačemo? /U plamenu, /Po trnju /Hodali smo /I moj narod je hodao /Zašto postojimo Gospode? /Bez zemlje, bez ljubavi /Umiremo /Umiremo od užasa /Zašto smo u egzilu? /Zašto postojimo Gospode?
U Sarajevo je Al-Bayati stigao na inicijativu Sulejmana Grozdanića, profesora arapske književnosti koji je i preveo velik broj njegovih pjesama. Izgledalo je da su veoma bliski i ideološki, i da su bliski prijatelji. Pored toga što sam mu zvanično prevodila, simultano, družila sam se s njim, pokazivala mu grad, pratila ga tamo gdje je išao, a svuda su ga zvali, bio je već poznat i kod nas, i cijenjen.
Bio je i moj gost na selu, u vikendici kod moje tetke i tetka Engelovih, i bio je vrlo zadovoljan svime što je vidio u Sarajevu. Sam je izrazio želju da se upozna sa mojim pjesmama, već sam imala dvije zbirke, ja sam mu neke grubo prevela, a onda je rekao da želi da ih prevedemo zajedno, da želi da me proslavi. Preporučio je autoritativno da treba da se potpisujem samo sa Yasna, kao pjesnikinja Sapho, da ću postati velika poetesa.
Bilo je to lijepo s njegove strane, ali se i on pokazao kao loš prorok.
Ali smo tada prionuli da prevodimo moju poeziju i preveli barem desetak pjesama. Gotovo sve te pjesme smo prevodili u bašti, koju su mnogi naši prijatelji i prijatelji moje tetke i tetka nazivali Švajcarska, jer je bila divno uređena, prepuna ruža i drugog cvijeća, raznolikog drveća i raznoraznih voćki, koje će četnici za vrijeme rata sve opustošili i pretvoriti u džunglu, a, naravno, kuću devastirali, pošto su prethodno sve pokrali. Jedino nisu mogli razvaliti veliki betonski sto ispred ljetne kuhinje, gdje smo poslije, nakon prevođenja, pili kafu, ili jeli domaća jela koja je meni i mom gostu priredila moja tetka Bahra.
Abudul Wahhab al-Bayati je održao obećanje i nakon godinu otprilike objavio u poznatoj Međelli (Macalla), časopisu za kulturu, prevod mojih pjesama i tekst o meni, gdje su bili zastupljeni prevodi još dva ruska pjesnika, možda Anne Ahmatove i Jeftušenka, nažalost, ne sjećam se, a negdje sam zaturila taj broj časopisa koji mi je pjesnik bio poslao.
S njim sam inače ostala prilično dugo u kontaktu, iako on više nije dolazio u Sarajevo, niti u Jugoslaviju. Sulejman Grozdanić je, naime, pobjesnio kad je čuo da je Al-Bayati rekao da voli Tita kao ratnika, ali da ga ne cijeni kao diktatora i megalomana. “Nikad on više neće ovdje doći.” Iznenadila sam se toj reakciji svog kolege i profesora, nisam znala da je toliko preplašen. Ili blizak službama unutrašnjih poslova? Ne znam da li je Al-Bayati ikad više posjetio na bilo koji način Jugoslaviju.
Ja sam sretna što je moje prve pjesme (koje je primijetio i o njima pisao samo Milan Čakar, a objavio Josip Osti u Veselinu Masleši), za koje sam mislila da nisu još zrele, a koji su drugi samo prezreli, ipak uočio ovaj veliki pjesnik, koji je rekao za sebe: Mene smatraju kraljem, čak važnijim od kralja u arapskom svijetu.
Imao je možda pravo, jer tad je poezija i u cijelom svijetu, a posebno u arapskom, možda još uvijek nešto značila. U svakom slučaju više nego danas.
Kad bi mi ostao samo jedan pogled da bacim na svijet, izabrao bih Istanbul.
Alphonse de Lamartine
Mnogi pjesnici su bili oduševljeni Istanbulom, među stranima ne samo Lamartine, ne samo Pierre Loti koji je tamo proveo mnoge godine svog života, ne samo Agata Christie, a njime su, naravno, najviše bili oduševljeni turski pjesnici, rodom iz ovog grada, ili oni koji su živjeli u njemu. Među njima je i pjesnik Yahya Kemal Beyatli (umro 1958), koji je ovako pjevao:
Dragi Istanbule, gledao sam te juče sa brdašca /Nije bilo mjesta koje ne znam i ne volim /Zaposjedni prijestolje moga srca sve dok postojim! /Voljeti tek jedan tvoj djelić vrijedi kao cijeli život /U svijetu ima mnogo prelijepih gradova /Al ti si jedini što magične ljepote budi /Najduži i najljepši san doživjeće /Onaj koji u tebi živi, koji u tebi umre, koji u tebi na počinak pođe
Ovaj veliki pjesnik nije bio, naravno, učesnik na Sarajevskim danima poezije, ali jeste jedan drugi veliki pjesnik, takođe iz Istanbula. Početkom sedamdesetih godina, naime, na Sarajevske dane poezije bio je pozvan Fazıl Hüsnü Dağlarca (1914 – 2008), pjesnik koji je rođen i umro u Istanbulu. Kad je stigao u Sarajevo, već je važio kao legenda turskog modernog pjesništva. Bio je prilično onizak, okrugao, šutljiv čovjek, i djelovao distancirano, moguće da je bio svjestan svoje veličine i slave koju je uživao. Ili ga se drugi nisu ticali.
Ja sam mu bila prevodilac, ali sam više razgovarala sa njegovim izdavačem, jednim vrlo uglađenim gospodinom, koji je u to doba važio kao najveći turski izdavač. Kasnije sam ovog izdavača viđala i u Istanbulu, on me je upoznao sa najvećim turskim piscima, tih sedamdesetih i osamdesetih godina, dao mi je mnoga svoja izdanja. Nažalost, umro je veoma mlad, od srčanog udara.

NA VRELU BOSNE

Tih sedamdesetih godina, u sjećanju mi se zadržao naročito izlet sa pjesnicima na Ilidžu i Vrelo Bosne. Ručali smo u restoranu koji je danas srušen, a koji je imao vrlo lijepu terasu, i neku čipkastu ogradu. Uokolo je bilo cvijeće. Ne mogu, međutim, da se sjetim tačno što smo razgovarali, ali znam da su mi se pjesme ovog turskog pjesnika dopale. Bile su drukčije od drugih turskih pjesnika.
On je već tridesetih godina postao poznat u svojoj domovini kad je 1935. objavio prvu zbirku “Havaya Çizilen Dünya” (pošto ove pjesme nisam čitala, ne znam tačno kako se može naslov prevesti: Svijet iscrtan u zraku, za zrak, ili: Svijet crtan za Evu), a potom “Çocuk ve Allah”, Dijete i Bog, 1940. U ovim prvim svojim zbirkama Dağlarca, kako kažu kritičari, bavi se najviše metafizičkim temama. Isti kritičari smatraju da je kod njega teško naći uticaje nacionalne poezije, kao ni strane. Ne samo da je važio za originalnog, posebnog pjesnika, nego i čudaka. Kasnije je pisao i o socijalnim temama, a potom i političke, angažovane pjesme, i napokon i pjesme za djecu. Pisao je i objavljivao sve do kraja života, a posljednja knjiga mu je “Orada Karanlik Olurum”, Tamo ću biti mrak, izdata 2007.
Evo i nekoliko stihova ovog slavnog turskog pjesnika; iako to nisu njegovi najbolji stihovi, jedini su koje sam u ovom času mogla naći i prevesti:
UČITELJ
Svjetlost počinje od A, /Učitelj stavlja kamen u temelje svim zdanjima. /To je dah misli od pšenice do suhog lišća /Sve što je u zemlji od njega je, /Učitelj ide ruku pod ruku sa zemljom.
Još jedno svjetlo, još jedno svjetlo /U noći se sa zmajevima bori /Čak iako oni to ne žele, mnoge će spriječiti, /Vaše društvo će probuditi /Ka dobrom, ispravnom, lijepome, učitelj…
Dağlarcu sam još jednom srela u Istanbulu, zahvaljujući njegovom izdavaču, ali ako se ne sjećam previše priče sa njim u Sarajevu, odnosno na Ilidži tih sedamdesetih, bilo je zato što mi je tad prišao kubanski pjesnik Roberto Fernandez Retamar, prethodno mi se naklonivši kad sam prolazila pored njega. Potom je sjeo kraj mene i počeo da mi postavlja mnoga pitanja. Rekla sam mu šta sam studirala, da volim muziku i poeziju. Na svaki moj odgovor se glasno smijao, da su sve oči bile uprte u njega. Rekao je da su Kubanci strasni ljudi, da je on aristokratskog porijekla i da se borio za pravdu, na strani revolucije. Ti si renesansna osoba kakvih više nema, rekao mi je, oslovljavajući me odmah na ti.
Retamar je došao kao zvanični gost i Centralnog komiteta, a bio je ne samo izuzetno obrazovan čovjek, koji je ogovorio nekoliko evropskih jezika, profesor Univerziteta u Havani, svjetski poznat pjesnik, nego i izuzetno šarmantan i lijep čovjek. Mršav, pomalo povijen u pasu, tamnih očiju koje su iskrile posebnom vatrom, sa malom “kubanskom” bradicom, pušio je “kubu”.
Rijetko sam i kasnije u životu sretala toliko karizmatičnu i u isto vrijeme tako obrazovanu osobu. Govorio je sa mnom francuski, koji je izvrsno poznavao, jer je studirao u Parizu, gdje je upoznao i Fidela Kastra, kome će kasnije biti vrlo blizak. Ovaj čovjek, reklo bi se bez pretjerivanja, bio je inkarnacija duha i poezije, u isti mah i borac za pravdu, i protiv “najvećeg bordela na svijetu”, američkog bordela kako su mnogi nazivali Kubu. Kad smo potom išli na Vrelo Bosne, nastavio je da razgovara sa mnom, a potom je tražio da ja budem isključivo njegov prevodilac. Što sam potom i bila, naročito kad smo išli u Mostar.
Bio je oduševljen ljepotom Mostara, Počitelja, prirode. Ja sam kasnije bila razočarana tretmanom, jer organizator Ahmed Muhamed Imamović, umjesto da mi plati honorar za prevođenje sa više jezika, a ne samo sa francuskog, natjerao me je da ja platim sama iz svog džepa hotel. Osjećala sam se krajnje poniženom, više nego da sam bila animir-dama pjesnicima, naročito Kubancu, koji je zahtijevao da budem njegov prevodilac. Bila sam kažnjena od jednog despotskog pjesnika kakav je bez ikakve sumnje bio A. M. Imamović, koji će ubrzo potom postati i vjerski fanatik.
Retamar se odmah zbližio sa Izetom Sarajlićem i reklo bi se da su od tog trena postali nerazdvojni prijatelji. Možda su ih zbližile slične ideje, komunističke i revolucionarne, ali i donekle slične pjesme, lirske, ljubavne, kakve je pisao i Retamar, posebno kao mlad pjesnik. Retamar je želio da upozna i moje roditelje, i ja sam ga odvela njima. Za moju mamu je rekao da je sami šarm, a za tatu da je veliki intelektualac. I moji roditelji su bili oduševljeni njegovom kulturom, ljepotom, duhovnošću, šarmom.
Pjesme Roberta Fernandeza Retamara su istovremeno i angažovane i lirske, ljubavne. Jedna je bila objavljena u svim našim glasilima, i zastupljena u svim svjetskim antalogijama:
Madrigal… Había la pequeña burguesía, /La burguesía compradora, /Los Latifundistas, /El proletariado, /El campesinado, /Otras clases /Y tú /Toda temblor, toda ilusión.
Madrigal Postojala je mala i /Velika buržoazija, /Latifundije, /Proletarijat, /Seljaci, /Druge klase /I ti /Sva treptava, sva iluzija