Knjige će u vrlo skoroj budućnosti biti kao starlete ili misice. Botoks na koricama to jest obrazima kako bi uvijek izgledale vedro ili čedno, kad ih raznose po bodovanim festivalima od Drenovaca do Matulja, silikonski hrbat nježan na dodir ali i kao higijenski uložak da se ne raskupusaju, a parfimirane stranice mirisne sve od imena ruže do vizionarske marice bit će uobičajene. Tako će to, naravno, biti u propozicijama za knjigu i njezino financiranje, sponzoriranje ili nagrađivanje.

Mogu ih zamisliti kada prolaze pistom uz more na festivalu knjige. Svaka ima neku prelijepu lentu na kojoj je uz fotografiju urednika i mala reklamna poruka (ustvari stih, jer što su oni drugo?): ”Knjigu ovu nagradi, jer sudbinu ti gata i slavi”, ”Tko pročita mene, neće od života da uvene”, ”Moje su riječi kao šuma, meni ne treba seks i željeznička pruga”, ”Oj ti nagrada slatka, padni meni u krilo, srce mi se presavilo”, ”Meni je sve do jaja, kultura pelcovana”, i tako dalje (slobodno nastavite slagati pošalice). Prolaze tako knjige pod reflektorima, prenosi sve televizija, urednici trgovci na tribinama trljaju ruke nadajući se da će se upravo njihova omaciti, a knjige su poslušne. Autorski se vrpolje, zauzimaju moralne i amoralne poze, daju sve od sebe da zadovolje svakog tko na njih baci oko, podatne su bez boli, i njima treba da ih se voli. Žude da prenesu dalje ono što u njima piše. Isto kao i negdašnje misice odgovaraju na pitanja estradne zvijezde koja ih predstavlja:
”Ja sam za mir u svijetu”, ”volim djecu”, ”dobro je biti dobar”, loše je sve što je zlo”, ”život je neponovljiv”, ”Buda je imao velike uši” i slično.

Žiri sastavljen iz jednog Ministarstva, najkulturnijeg, i dva nacionalna društva pisaca, najpismenija, sve uredno bilježi. Uvažena gospoda i dame mašu glavama, onda i lepezama zbog crvenila, smiješe se, poneki uzdah otme se kod kakve prostodušne provale kako sve skupa ne bi izgledalo previše uštogljeno. Čuje se i šapat: ”To sam i ja napisao ali drugim riječima”, ili ”kako originalno”, ”to je domet”, ”ovo mi je favorit za sada”…

Autori knjiga također su prisutni. Sjede iza ograde na klupicama doniranim iz susjedne birtije ili Crvenog križa. Piju sponzorska pića iz sponzorskih reklamnih šalica i svi imaju iste kape šilterice, poklon lokalnog kluba za bejzbol. Oni ne mogu na scenu, takav je protokol, na sceni su njihove knjige, a režiser koji je ujedno i važan književni i moguće pisac koji će jednom napisati neku knjigu, ako bog dade, daje im znakove: sad se nasmiješite (narančasta zastavica), sad pljesak (plava zastavica), uzdah (bijela). Oni su svi vrlo poslušni, jer da nisu, niti ne bi bili tu gdje jesu.

Nestrpljivo se očekuje finale, hoće li pobijediti knjiga s brkovima, ili ona o toplom krilu matere, možda čak i ona inovativna o istom a drugačijem. I baš kada je napetost na vrhunci, pojavi se na ekranu glava Tarika Filipovića koja kaže: I vi možete biti milijunaš, pardon, pisac.