Pomislila sam da su glasovi kišnog dana dovoljno dobri , da me pozovu na mirovanje i kontemplaciju, da bih se ponovo “vratila sebi” i napravila nešto za sebe, poslije toliko napora. Stigle su korekture “Kajogleda” i “Pjeska” a do konca mjeseca stići će i “Vrata vrta”, gotova i uvezana. Radujem se naravno, kao i svaki autor, ali tuga me lovi, kad vidim da je kultura posljednje siroče, koje se kod naših “briljantnih” izbornih kandidata javlja tek u naznakama, sporadično, krnje i neodređeno, budući da većina (čast iznimkama!) uopće nema uvida u to osjetljivo, marginalizirano područje.

A ja ću opet reći i naglasiti: sve dok ne usvojimo načelo “KULTURA JE NAŠA VIZURA”, mi smo ugroženi sa stanovišta regionalnog, zavičajnog i nacionalnog identiteta. Dok ne shvatimo onu Ionescovu misao “Dobra je valjda ona politika, koja omogućava slobodan razvoj kulturnog života”, mi smo zarobljenici barnumske reklame, laži, nerealnih obećanja i “pasjih bombica”, u kojima kandidati obećavaju ono što nikada neće ostvariti, niti su svojim kapacitetom, ličnošću, obrazovanjem i sposobnostima to u stanju izvesti. Svaki od njih, ne može li dobiti kreativne, uspješne, utjecajne i odane ljude, ostat će na beamterima, bezvoljnim suradnicima koji će poslove obavljati “samo ako moraju”, kako glasi popularna činovnička paradigma. Kultura, međutim, stvara neprestano nova dobra i nova djela: čuva okoliš, oplemenjuje životni prostor, daje ljudima da se izraze i pojave u javnosti, nadovezuje nove čvorove na užetu tradicije, brine o baštini, jača naš ponos i svijest TKO SMO I ODAKLE SMO.

Ne vjerujem da to ljudi svojim rasudbenim sposobnostima ne prepoznaju. Teško je shvatiti da uvijek ponovo biraju lijene, nepouzdane, praznoslovne kandidate, nenačitane, bez pravih profesija, kursiste i “večernjake”, koji će se okititi vanjskim znakovima uspjeha: nekretninama, automobilima, luksuzom, dionicama, a nikada ništa neće donirati, podijeliti, realizirati svojom inicijativom. Ljude koji su nedoučeni, neorijentirani, zavičajno neosviješteni, izrazito koristoljubivi, koji padaju na lasku i poltronstvo, koji imaju grandomanske ideje (na tuđi račun”), i koji su navikli na realizaciju one ružnjikave poslovice da treba “debeloj guski rit mazati”, ako hoćeš da tu i tamo izleže kakvo jaje u svom zavičaju i svojoj sredini.

Jedan pokojni župan K&K Županije, na Stankovićevo pitanje: “Čime ste zaslužili nagradu za životno djelo?”, prilično je smeteno i s pauzom odgovorio: “Pa, imao sam dobre suradnike…”. Sada vidim da to nije bio tako glup odgovor. Prije će biti da mu je “pobjegao iz podsvijesti”. On sam nije ništa posebno ni vidljivo za Županiju uradio, no sjetio se onih koji jesu. Zbilja, udomaćilo se da si naši političari za potrebe “javne slike” prisvajaju domete drugih ljudi, čak i bračnih drugova, kako bi ispali pametniji, uspješniji, reprezentativniji. Umijeće političkog balansa podrazumijeva i dobre suradnike, no oni nisu “nositelji” ni lokomotiva, već čovjek koji im je na čelu treba imati karizmu, treba biti posvećen svome poslu, gradu, ljudima, i naravno: mora imati VIZIJU, za koju će se boriti svim snagama i cijelim do sada stečenim ugledom u političkim krugovima. Umorni, pohabani, manipulativni ljudi, to ne mogu, niti im treba vjerovati kad tvrde suprotno.

Zaista mi je na neki način propao ovaj polukišni dan. Umorna sam i čitam ponovo Michauxovog BARBARIN AU AZIJI. Poklanjam vam ovaj odlomak: “Bilo bi boje kad bi se umjesto pluća moglo uvježbavati srce. Nosite ga ondje, u svojim grudima, tijekom cijeloga života, ali ga malo možete promijeniti voljom. Volja, dobra ili loša, ovisi upravo o njemu. Koliko bi bilo oduševljenja kad bi se srcem moglo upravljati i to fizički! (…) Na žalost, obično biva da treba naći predmet vrijedan oduševljenja!”.

Moj predmet oduševljenja nije politika, već zavičaj, kultura i kreativni život. U dobro obrazovanje još uvijek vjerujem, kao i u ličnosti s energijom i karizmom. Glasat ću za osobu koja do sada nije iznevjerila, ni zavičaj, ni grad ni mene osobno. Moj izbor je, naravno, moja privatna stvar. Neukusno i poltronski bilo bi objavljivati ga javno, premda se po preferencijama sve može zaključiti. Ali vjerujem da nekada nečijem iskustvu mogu i drugi povjerovati. I ne nasjedati na prazno blebetanje i kićenje tuđim perjem, jer sutra treba jesti, živjeti, ostati na svom tlu i biti sposoban misliti svojom glavom, uz preuzimanje odgovornosti za sve što će nam se kao društvu i zajednici dogoditi.