Ali više se ne bojim mraka pa sam se s guštom vraćao kući i osluškivao noćne ptice koje su se mrijestile negdje u granama. Prolazio sam istim putem i prošao preko starog mosta gdje sam ritualnim mokrenjem odlučio obilježiti prelazak istog i odlazak na drugu stranu.

Zastao sam. Ispod mosta u visokoj travi nešto se ljeskalo. Svjetlost ulične lampe odbijala se o tajanstveni predmet. Iako sam isprva pomislio da je u pitanju pričin, protrljao sam oči i krenuo ispod mosta kako bih provjerio. Ne sjećam se što sam točno očekivao: davno zakopano blago?

Vidio sam ruku i na ruci zlatni sat. Ta ruka je nepomično ležala pa pomislih, pijanac je legao i spava. Smrdjelo je, ali ne na alkohol već na trulo i ispišano meso pregaženo tenkom. U meni se na tren ponovo pojavio strah od mraka iz djetinjstva.

Razgrnuo sam travu, proučio truplo i zaključio da se zaista radi o neobičnoj vrsti čovjeka kojeg je tko zna koliko ljudi prešlo na mostu iznad. Stotine i tisuće? Prvo sam htio pozvati policiju, ali nisam. Htio sam nazvati bilo koga, ali nisam. Jednostavno sam promatrao nedefiniranu trulu masu i tonuo u stanje apatičnog beznačaja i jednote sa svime što jest. Zapravo, u tom mi je trenutku bilo svejedno što će se dogoditi.

Popišao sam se još jednom, zapalio cigaretu i krenuo kući. Tek jutros sam se udubio u razmišljanje jer saznao sam da u visokoj travi ispod mosta leži hrvatsko biračko tijelo. Jesam li mu mogao dati umjetno disanje? Ili barem neku masažu srca? Hm…takvo što mi sad djeluje logično, ali pobogu, tko bi prislonio usne na taj memljivi trulež.