Autoportret, 1906, uz mušku glavu, s. III-II prije Krista i uho, II-I prije Krista Fotografija: Betlehem de Benedikta

Piše: Nera Karolina Barbarić

Kad se činilo da više nema ničega što na ovaj ili onaj način o njemu nije rečeno, 1. svinja ove godine otvorena je u luksuznom Umjetničkom centru Botin, u ljupkom španjolskom gradu Santanderu, izložba koja baca novo svjetlo na djelo Diega Joséa Francisca de Paula Juana Nepomucena María de los Remediosa Cipriana de la Santísima Trinidad Ruiz y Picassa. Centar Botín, nakon tri godine napornoga istraživanja, donosi najznačajniju izložbu u ovoj godini, kojom se, uz više od 200 djela iz različitih javnih i privatnih kolekcija, otkriva Picassova “fascinacija” primitivnom i arhaičnom umjetnošću – kako je to navedeno u najavama izložbe. Odnosno, izložbom se osvjetljava iberijski “utjecaj” i to kako je predromanska  umjetnost  djelovala na cjelokupno Picassovo djelo. U iznimno luksuznom Botinu, smještenom u  privilegiranom dijelu Santandera, koji je dizajnirao arhitekt, dobitnik Pritzkerove nagrade (najznačajnije arhitektonske nagrade na svijetu, op.a.), Renzo Piano, u koautorstvu s Luisom Vidalom, postavljena je golema (španjolski mediji kažu – titanska) izložba pod nazivom „Picasso Iberio“ (Picasso Iberijac). Izložba se  nastavlja na prethodni golemi postav u Parizu, onaj iz 2017. godine, kada se o Picassu prvi put intezivnije govorilo kao o „primitivcu“, odnosno ljubitelju afričke, oceanijske i drugih primitivnih umjetnosti: sve umjetnosti koje su navodno na njega utjecale. Pierr Rouillard,  koordinator znanstvenog odbora koji je postavljao izložbu ovih je dana izjavio za španjolske medije: „Radili smo znajući da imamo tri cilja – predstaviti s nekoliko dijelova, ali vrlo dobro odabranih, iberijski svijet koji se razvio na istočnom i južnom dijelu poluotoka između 11. i 2. stoljeća prije Krista; predstaviti dijelove, posebno skulpture, koje je majstor rođen u Malagi mogao vidjeti između 1905. i 1907. godine;  potražiti arheološke elemente koje je Picasso ponovno otkrio oko 20 – 30 godina prošloga stoljeća.“

I, kako je predstavljen Picasso „primitivac“? Izložba (koja će biti otvorena do 12. rujna ove godine) cjelovitim pregledom djela, od njegova protokubističkog razdoblja do posljednjih godina umjetnikova života  jače naznačuje utjecaj  koji proizlazi iz “iberijskog” razdoblja, a koji prati presudne događaje što su doveli do Picassa onakvoga kakvog poznajemo. Izloženi primjerci iberijske umjetnosti, koji su usporedno postavljeni, potječu pak iz zbirki najprestižnijih španjolskih i svjetskih privatnih i muzejskih zbirki. O tomu kako je Picasso otkrio iberijsku umjetnost svog rodnog područja, odnosno istočne obale poluotoka, postoji nekoliko verzija, a svaki novi postav izložbi unatrag dva desetljeća ističe upravo tu činjenicu, ali dodajući nova saznanja. Tako je, primjerice, mala trezvena izložba u Muzeju Barbier-Mueller u Barceloni, održana u ljeto 2006., izvrsno osvijetlila utjecaj  primitivnih umjetnosti, a posebno maski, na Picassa. Izvan uobičajenih općenitosti, tada je predstavljena prava stilska (a gdjegdje i povijesna) studija koja je usporedo pokazala i povezala Picassova djela od 1906. do 1971. i maske različitog podrijetla sa stilskim sličnostima, ali ne nužno izravnom inspiracijom (!). Tada je prvi put ustvari naglašena važnost iberijske umjetnosti, nezavisno o Picassu. Ondje se našla, primjerice, iberijska kamena glava iz 4. stoljeća prije Krista, koju je 1907. iz Louvra ukrao Apollinaireov tajnik, inače bonvivant i veliki prevarant, Géry Piéret, i prodao je Picassu. Kad je izbio skandal, Picasso je skulpturu vratio, no sličnost pramenova kose, očiju, uha s tom crnačkom glavom mnogi su kritičari poslije snažno isticali.

Međutim, nije Picasso bio taj koji je potakao značaj i ljepotu primitivnih umjetnosti; učinio je to André Derain, koji je u lipnju 1907. povukao i Picassa na antropološku izložbu u muzej Trocadéro u Parizu. Prije toga, kažu njegovi biografi, Picasso se jako divio  zapadnjačkoj umjetnosti avangardnoga Pariza, pa i ranoj hrvatskoj moderni… Međutim, ondje, u muzeju,  očarale su ga maske s Nove Kaledonije i figurice pronađene na Obali Bjelokosti. U njima je, reći će poslije, otkrio “značenje slikarstva”. Za Picassa ti „mali zanatlije“ nisu slijedili “estetski proces”, već “oblik magije koji se ubacio između neprijateljskog svemira i nas samih“ – objašnjavao je šezdesetih godina Picasso svoju početnu očaranost etno umjetnošću. Ubrzo nakon toga posjeta Trocadéru, kupio je prvi etno komad u svojoj golemoj kolekciji: čuveni Tiki, kipić iz Marqueses otoka. Poslije će postati jedan od najvećih kolekcionara etno umjetnosti na svijetu…

Jesu li činjenice iz Picassova života  uistinu ono što kažu žuti kritičari ili urbane legende, koje je dijelom Picasso i sam stvarao igrajući se medijima i manipulirajući istinom o svom životu? Pablo Ruiz Picasso jest bio genij, sjajan umjetnik, ali i vrlo bistar čovjek, koji je medijima odavao samo ono što je bilo potrebno da se rasplamsa mašta kolekcionara i potencijalnih kupaca. Znao je slikati, trgovati, voljeti i manipulirati… i to je nepobitna istina o njemu. Ali, istina je i to da se cijeloga života mučio s disleksijom, teško je čitao, još teže pisao. Zbog toga nije uspijevao svladavati školsko gradivo, što je silno mučilo njegova oca, Joséa Ruiza Blasca, učitelja slikanja i gitano umjetnika, koji je već u ranoj sinovljevoj dobi vidio talent, ali i neprilagođenost. Poslije će mu stalno izlaziti ususret u svim životnim situacijama, čak će mu slati platna i boje iz jednog u drugi grad, stalno će ga tretirati kao „oštećenog“. Svoju anomaliju Picasso je skrivao kao zmija noge, pa će kritičari poslije sve njegove nemire podvesti pod živahni karakter. Ne, Picasso je naprosto bio zakinut, zbog bolesti se nije dobro obrazovao, ali je štošta nadoknadio družeći se s najslavnijim i najmudrijim ljudima s početka dvadesetog stoljeća. Henry Matisse, koji ga je prozreo, ali i volio, napisao je: „Sve je učio samo očima…“

Pablo Ruiz Picasso rođen je u znaku Škorpiona, 25. 10. 1881. u Malagi. Jedna urbana legenda kaže da je prva riječ koju je izgovorio bila Piz (od španjol. lapiz, olovka). Zbog očeva posla  učitelja slikanja živio je u nekoliko gradova dok obitelj nije završila u Barceloni. Godine 1898. godine upisao je, na nagovor oca, najprestižniju španjolsku umjetničku akademiju, “Real Academia de Belas-Artes de San Fernando“, u Madridu. Međutim, iste godine se razbolio od šarlaha i vratio se u Barcelonu. Na Školi likovnih umjetnosti u Barceloni studirao je dvije godine. Od početka su mu radovi iznenađivali učitelje, koji su mu zbog toga dopuštali da preskače satove i radi na slikama. Već tada je, zbog uvreda da je Gitano, uzeo  majčino prezime Picasso (jer je djelovalo stranački, kako je poslije objašnjavao), a očevo Blasco je napustio. Taj detalj iz njegove biografije progonit će ga cijeli život, svim silama će se truditi pomoći emancipaciji romskih umjetnika, spajati slavne Rome. Štoviše, postat će guru romske glazbe, u kojoj je uživao radeći. Likovna kritika i biografska literatura nekako su ispustili tu činjenicu, a mediji nikada nisu naglašavali Picassovu romsku crtu, koju je tiho i snažno živio. Bio je veliki ljubitelj, duhovni otac glazbe Niña Baliarda, jednog od posljednjih velikana glazbenog stila cante jondo (duboke pjesme), primitivnog i dramatičnog stila andaluzijskoga pjevanja flamenka, koji zahtijeva duboku senzibilnost i velike izažajne kapacitete. Picasso je bio očaran  glazbom mladog Nina, odnosno Tonina, koji je sa samo 9 godina snimao svoj prvi disk i sa stricem Manitasom de Plata (Male Srebrene Ruke) nastupao u francuskoj Olimpiji. Tri godine nakon smrti oca, Hipolita Baliarda, Niño Baliardo i njegova grupa Gipsy Kings (stvorili su je pripadnici i sjajni glazbenici dviju gitano obitelji, Baliardo i Reyes, koje su pred fašizmom pobjegle iz Španjolske) preuzeli su primat u ciganskoj glazbi, ali i izvornoga cante jondo. Ovaj glazbeni pokret, nastao pod pokroviteljstvom Hipolita Baliarda i njegova brata Manitasa de Plate (pravim imenom Ricardo Baliardo u Sèteu), međunarodnu će slavu doživjeti tijekom svečane večeri u UN-u 1968., u čemu im je pomogao upravo Picasso. Bio je to događaj koji će dva brata učiniti ambasadorima ciganskog naroda… Manitas de Plata, veliki Picassov prijatelj, kralj improvizacije, bio je ravnodušan prema konvencijama, a kroz njegov osobni život prošle su ljubavne i umjetničke oluje poput onih u Picassa. Ukratko, život im je bio slično buran, osim što je De Plata volio Brigite Bardot i imao mnogo veći broj djece.

Gospođice iz Avignona prva je Picassova slika koja je nosila pečat  kubizma. Kritičari kažu – pod utjecajem crne umjetnosti. Ali, to nije istina. Gospođice je već bio naslikao kad je posjetio Trocadéro. „Sjećate li se slučaja u kojem sam sudjelovao kad je Apollinaire ukrao neke statuete iz muzeja Louvre? “- pitao je novinara tijekom jednog intervjua 1962. godine, a onda sam odgovorio: ” To su bili iberijski kipići. Pa, ako pogledate uši slika mladih dama, prepoznat ćete (uši) tih istih kipića ”. Likovna kritika je  to shvatila zdravo za gotovo i učinila poslije da se umjetnikov imaginarij ne može razumjeti bez iberijske umjetnosti. Sva sreća, pa je Picasso toliko originalan da ga se uistinu može smatrati i – prvim velikim europskim „primitivcem“. Ili  – u skladu s hrvatskim likovnim iskustvima – vrhunskim „naivcem“. Razna nasljeđa primitivne umjetnosti – klasične antike, iberijske kulture ili afričke skulpture – pogodovala su nastanku moderne umjetnosti u prvim desetljećima 20. stoljeća općenito. Picasso je bio samo jedan od pionira u tom pokušaju.

No, još nije imao ni 30 godina kad je posve reformirao svoj način rada. „Naivna  umjetnost“  u njemu opstaje, ali se pojavljuje i geometrija. Je li to rezultat jednog od Cézanneovih učenja: “Snimite prirodu kroz kocku, cilindar i kuglu”? Kulturno i materijalno nasljeđe drugih naroda i civilizacija bilo je za Picassa poput magme –  umjesto akademskoga, naprosto je upijao „primitivno“ znanje.

Umjetnikov prvi politički angažman dogodio se godine 1937., kad je građanski rat razdvojio Španjolsku. Duboko pogođen bombardiranjem baskijskoga grada Guernice, odabire, kako bi ispoštovao nalog španjolske vlade za Univerzalnu izložbu u Parizu, predstaviti tragediju toga grada. Kroz ovu monumentalnu sliku (3,49 m x 7,77 m) izražava svu svoju ljutnju i revolt. Guernica univerzalno simbolizira ratnu strahotu. Unatoč oštroj klimi okupacije, Picassova kreativnost nije oslabila. Napisao je jednu dramu, slikao je mračna djela na temu ljudskog nerazuma, a 1944. postao je članom Komunističke partije. Jedna anegdota kaže da ga je Otto Abetz, veleposlanik nacističkog režima u Parizu, pitao tijekom posjeta njegovu studiju vidjevši fotografije Guernice: “Jeste li to vi napravili? “. Picasso mu je navodno odgovorio: ” Ne … nego vi .” U intervjuu sa Simone Tery, objavljenom dana 24. ožujka 1945., u « Les lettres françaises », vraća se toj anegdoti rekavši kako je to “gotovo istina” i precizira da je u stvarnosti njemačkim posjetiteljima distribuirao fotografije na kojima je reproducirana slika i pritom ih izrugivao.

Iako se nakon posjeta 1934. nikada nije vratio u rodnu zemlju, njegove su simpatije uvijek bile na strani Španjolske (kratkotrajna republikanska vlada imenovala ga je počasnim direktorom  Prada ), a početkom 1937. proizveo je niz bakropisa i akvatinti  koje će se prodati u znak podrške republikanskoj namjeri. Njegov glavni doprinos, naravno, bila je Guernica, koju je naručila republikanska vlada za španjolski paviljon na Svjetskom sajmu 1937. u Parizu. Kao naknadu, Picassu je osiguran studio u Parizu, u ulici Grand Grands Augustins, dovoljno velikom da primi golemo platno. Slike u Guernici – izgriženi konj, pali vojnik i vrišteće majke s mrtvim bebama (predstavljaju koridu, rat i ženske žrtve) –  označili su beskorisno uništavanje života, dok je bik predstavljao nadu svladavanja fašizma.

Nakon rata, Picasso je naslikao Golubicu mira (1949.), u povodu ulaska u Svjetsko vijeće za mir. Za svoju ulogu u Vijeću, godine 1955. dobio je i Međunarodnu nagradu za mir. Atrakciju za golubove vukao je još iz djetinjstva,  jer je njegov otac koristio golubove kao modele za slikanje, a Picasso je išao toliko daleko da ih je sa sobom nosio u školu.

“Picasso Primitif” (Primitivni Picasso), izložba koju je pariški muzej Quai Branly-Jacques Chirac, u suradnji s Musée nacionalnim Picassom-Parisom, posvetio odnosu oca kubizma i primitivne umjetnosti ( 2017.)  na stanovit način je rekonstruirala uspone i padove ove zadivljenosti koja započinje 1907. godine posjetom etnografskom Trocadéru. I to nije bila  ljubav na prvi pogled. To je bio šok. Čaroban, a ne estetski. „Onog dana kad sam to shvatio, shvatio sam i zašto slikam…“,  govorio je Picasso. Od tog trenutka počeo je sakupljati suvenire d’exotisme koje su mu antropolozi poput Michela Leirisa i Marcela Griaulea, pjesnici poput Guillaumea Apollinairea, kolege Henri Matisse i spisateljica  Gertrude Stein slali ili donosili  iz cijeloga svijeta. Sve ih je zvao „crncima“, bilo da je bila riječ o nigerijskoj figurici ili američkom totemskom kipiću. Smještao ih je  gotovo posvuda, u ateljee, u pariške kuće i nadasve u svoju raskošnu kansku vilu La Californie, gdje je živio od 1955. do 1961. Crnci postaju lik njegove poetike. Idoli, štitovi, bubnjevi, dijademe nisu samo objets d’art (umjetnički predmeti), već velike matrice Picassova imaginarija. U tim odnosima možemo vidjeti je li susret s primitivnom umjetnošću bio neophodan preduvjet ili tek inspiracija za rađanje kubizma i nadrealizma. Ili je riječ samo o rađanju umjetnikove mašte…  Kako bi se uronio u dubine bića i sveo na bitno, Picasso se jednostavno vratio svojim korijenima…

Pablo Picasso nije ni jedini umjetnik kojeg je obilježio jaki erotizam, ali ga je zbilja drmnuo. Od prvih djela erotika je pokretač koji ga stimulira, tema koja nikada ne izostaje. „Umjetnost nije čedna […] da jest, ne bi bila umjetnost“, tvrdio je. Polazeći od plave i ružičaste faze, njegova se erotika nastavlja u kubizmu i nadrealizmu. Inspiriraju ga ljubavnice, supruge i prostitutke – često je posjećivao javne kuće, u Parizu, Barceloni, u Madridu. Erotizam stoga nije samo glavni pokretač umjetnikovih djela, već i cijeloga njegova života: Picasso preferira ljubav, on je egocentrični zavodnik koji nikada ne propušta ništa što se tiče žena. Gerard Reigner, direktor izložbe o Picassu i erotizmu priređene 2001. godine u Parizu, inzistirao je kako „ne smijemo zaboraviti da  je snažan erotski naboj, ako ne i pornografska vena, tipičan za umjetnost i književnost. Španjolci i Picasso pripadaju toj tradiciji„.

Picasso, Pablo Ruiz, umro je 8. travnja 1973. godine od plućne embolije, u dobi od 91 godine.  Pokopan je dva dana poslije u parku dvorca Vauvenargues u Bouches-du Rhȏne, prema odluci supruge Jacqueline i sina Paula, nakon što je gradska vijećnica Mouginsa odbila pokop u njegovoj općini, vidjevši u njemu “milijardera komunista”. Pokop se odvijao u lošoj obiteljskoj atmosferi; kćerima Mayi i Palomi, kao i sinu Claudu, zabranjen je pristup dvorcu. Prema Picassovoj želji, monumentalna brončana skulptura Žena s vazom zapečaćena je na njegovoj  grobnici, u parku dvorca. Njegova druga žena, Jacqueline Roque, i sama će biti pokopana pored nje.

Danas se, u desetak samo njemu posvećenih muzeja i u brojnim privatnim zbirkama, čuva oko 50 000 njegovih djela. Picasso slikar, kipar, graver i keramičar, čiji je genij prepoznat još za života, ostavio je iza sebe: 1885 slika; 1335 skulptura; 2 880  keramika; 7089 crteža, 342 tapiserije, 150 skica i 30 000 grafika (gravure, litografije itd.)…

Pojedinosti jedne od vitrina izložbe. Foto: Belén de Benito